SLIČNOSTI I RAZLIKE SADAŠNJE POLITIČKE SITUACIJE U REPUBLICI SRPSKOJ SA ONOM OD PRIJE JEDNE DECENIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Piše: Slavko JOVIČIĆ SLAVUJ

Bosna i Hercegovina 
na raskršću 

Prošlo je pet godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Stanje u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine se, rekao bih, drastično promijenilo u odnosu na izvorne principe tog sporazuma čiji je Aneks IV ujedno postao i Ustav Bosne Hercegovine. 

Međutim, Bosna i Hercegovina je i dalje pravni i politički provizorijum koji sa aspekta svog unutrašnjeg društveno-političkog uređenja ne može zadovoljiti nijedan od međunarodnih kriterija koji se od svih suverenih međunarodno priznatih država traže. Kad je to poznato, onda se postavlja logično pitanje: može li ovako uspostavljena ‘’država’’ uopšte dalje funkcionisati. Odgovor je jasan: Bosna i Hercegovina jedino može opstati i funkcionisti samo onako kako je definisana i uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom. Sve drugo bila bi čista avantura sa nesagledivim posljedicama.

Iako je međunarodno priznata Bosna I Hercegovina ona još uvijek nije "dobrovoljno" priznata od srpskog naroda iz Republike Srpske. Takođe, još zvanično nema ‘’trajnog’’ priznanja ni od još jednog konstitutivnog /hrvatskog/ naroda iz Federacije Bosne i Hercegovine.

Uz sve ovo kao prateća i nezaobilazna manifestacija nesređenog stanja u Bosni i Hercegovini je i preteška socijalno ekonomska situacija u Republici Srpskoj kao uostalom i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nemogućnost bržeg rješavanja državno-pravnog i političkog statusa će dodatno da odloži urgentno potrebne reforme i, po svemu sudeći, neće zaustaviti dugogodišnje propadanje zemlje.

TEŠKA SOCIJALNO EKONOMSKA SITUACIJA - KRIMINAL I KORUPCIJA

Reputacija svih političkih lidera u Republici Srpskoj, a samim time i u Bosni i Hercegovini stalno opada. Generalno gledano, opada i interesovanje naroda i građana za tzv. krupne političke teme (država, ustav, nacija, religija, jezik itd.). Pažnja naroda i građana sve više se okreće socijalnim i ekonomskim temama i pitanjima kao što su: problemi izbjeglica, nezaposlenost, male ili skoro nikakve plate, lopovluk, svih vrsta kriminal itd. Era ‘’neprolaznog’’ patriotizma (od čega se ne može živjeti) sve više se kruni. Toga su svjesni (da li su?) i politički lideri.

Napaćenom, opljačkanom i jadnom narodu svakodnevno bodu oči enormno bogati ratni i poratni kriminalci, tajkuni i lopovi.
Koliko je korupcija, kriminal i lopovluk neizbježno zlo zavisi od odnosa političke elite prema tom pitanju.

Ukoliko su na najodgovornijim mjestima u vlasti pošteni i stručni ljudi koji žele da daju svoj doprinos opštem dobru naroda i građana i same Republike Srpske, onda je i stepen kriminala i korupcije mnogo manji.
Ukoliko su u vrhovima vlasti ljudi skloni zloupotrebi želeći lično bogaćenje, onda su korupcija i kriminal, zapravo, državni projekat.

Stvorena je takva situacija da institucije koje bi morale biti u prvim redovima borbe protiv korupcije i kriminala same predstavljaju žarište korupcije i stavljaju se u funkciju logističke podrške švercu i kriminalu.

Ako bi to bilo tako, a jeste: onda su korupcija I kriminal postali sistem. To se, nažalost, nama i dogodilo. Korupcija i ovoliki obim kriminala i lopovluka nisu, dakle, nikakav božiji usud ili kazna, već pažljivo godinama osmišljen, sinhronizovan i realizovan projekat krupnih političara, krupnih tajkuna i novokomponovanih biznismena, krupnih ratnih i poratnih kriminalaca i lopova, sa jednim jedinim ciljem - kako što više opljačkati i osiromašiti sopstveni narod i ekonomiju Republike Srpske, a sve u korist ličnog bogaćenja. Nažalost, i to nam se dogodilo.

Neki od tih političara (bivši su, izgleda, već zaboravljeni) vjeruju (samoljubivo) da ih je sam Bog poslao da vode svoj(e) narod(e). Nažalost, ni u Republici Srpskoj ni u Bosni i Hercegovini još na vlast nisu došli ljudi koji žele da služe narodu (ima izuzetaka, ali oni su vrlo rijetki).

Čitav niz godina u Republici Srpskoj je vrlo temeljno uništavana pravna država, poslovni i ljudski moral.

Za sveukupni oporavak društva biće potrebna mnogo jača centripetalna sila naroda koja će umanjiti dosadašnju centrifugalnu silu opšte pljačke i grabeži, kojom su se služili svi prethodni vrlo uski krugovi političkog establišmenta, a koji su bili u jakoj sprezi sa visoko rangiranim lopovima. Samo ako se obračunamo sa lopovima, onda bi tek na taj način iz opšte propasti i beznađa mogli krenuti u bolju i srećniju budućnost: mogli bismo vratiti dostojanstvo i stvoriti bolje životne uslove ovom jadnom i napaćenom narodu.

Stalni vapaji ogromnog broja siromašnih da im se pomogne ne dopiru do onih do kojih bi trebali i onih koji bi morali rješavati nagomilane probleme naroda.

KO UGROŽAVA SRPSKI NACIONALNI

IDENTITET U BIH

U sveopštem haosu i beznađu u kojem se nalazi cijela BiH dodatnu nesreću za sve narode prizivaju ovdje i sad, povampirene aveti prošlosti koje nesmanjenom žestinom rade na stvaranju nove tzv. bosanske nacije (sic!). Prema tom suludom projektu najblaže rečeno, Srbi bi trebalo da se "bosaniziraju".

Ali, sam termin "bosanski" ili "Bosanac", posmatrano u kontekstu nacionalnog određenja ima mnogo drugačije i važnije značenje. Dugoročno gledano, nije li termin "bosanski" samo embrion i idu li bošnjačke intencije u pravcu stvaranja nove hibridne i nepostojeće "bosanske nacije". No, to je već viđeno i to krajem 19, odnosno početkom dvadesetog vijeka kada je u tadašnjoj Bosni i Hercegovini koja je bila pod Austro-Ugarskom okupacijom, Benjamin Kalaj imao isti cilj: stvoriti jedinstvenu "bosansku naciju". 

Iako okupirani Srbi iz Bosne i Hercegovine su i tada znali da se odbrane od te pošasti i da sačuvaju svoj nacionalni identitet i osobenosti, pa će na osnovu tog istorijskog iskustva znati isto to učiniti i u ovom turbulentnom političkom vremenu.

U takvom ambijentu postala je ustaljena praksa da se u bošnjačkim sredstvima informisanja i u svim drugim prilikama, Srbi nazivaju "bosanski Srbi". Nažalost, i neki mediji u Republici Srpskoj su prihvatili termin "bosanski" i vežu ga za srpsku i hrvatsku naciju čime on sve više neopravdano i kod nas stiče pravo građanstva.

Možda to i ne bi bilo toliko važno da se iza fraze "bosanski Srbi" ne krije nešto sasvim drugo. U dogledno vrijeme atribut "bosanski" bi vjerovatno ostao sam, a ono Srbi bi se utopilo u "Bosanci" što je i osnovni cilj zagovarača stvaranja jedinstvene "bosanske nacije", a preko tog termina i stvaranje ‘’gradjanske države’’ BiH.

Ali s obzirom da ne postoje tzv. američki Srbi, francuski Srbi, iranski Srbi itd., isto tako: ne mogu se po bilo čijim željama vještački stvarati ni "bosanski" Srbi. 
Tačno je samo da postoje Srbi koji su rođeni i koji žive u Americi, odnosno Srbi koji su porijeklom iz Amerike, zatim Srbi koji su rođeni i koji žive u Francuskoj itd. Analogno tome, identična varijanta važi i za BiH: radi se, uistinu, o autohtonim Srbima koji su rođeni i koji žive u Bosni i Hercegovini i s druge strane, Srbima koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine i koji danas žive širom svijeta. 

Takođe, termin "bosanski" nije moguće vezati za naciju, jer šta je onda sa "hercegovačkim Srbima": pod uslovom da tvorci "bosanske nacije" nisu predvidjeli odvajanje Hercegovine od Bosne. U krajnjoj liniji, atribut "bosanski" ima samo određeno teritorijalno značenje kao uostalom što imaju: "semberski", "krajiški" itd.

To što se kategorički suprostavljamo utapanju u ‘’bosanske Srbe istovremeno ne znači da se Srbi, samim time, odriču i Bosne i Hercegovine. Ali, nema te cijene po kojoj bi mogli prihvatiti da i ono "bosanski" obavezno ide uz Srbi, jer jednostavno rečeno: Srbi su Srbi i nikako ne mogu biti ni "oni ali ni ovi", pa na kraju krajeva, ni "bosanski".

NEMA BUDUĆNOSTI BEZ PROŠLOSTI!

Bez obzira što se u nekom vremenskom razdoblju istorija mnogih događaja ponavlja ona, iako je "učiteljica života", nikada nije naučila Srbe pameti. Jer da jeste, zar bi Srbi za samo jednu deceniju skoro zaboravili na događaje koji su prethodili krvavom i tragičnom ratu. U poređenju tih događaja sa sadašnjim vremenom mogu se jasno uočiti velike sličnosti, a neki su čak i identični.

Mnogi tzv. dušebrižnici koji su navodno zabrinuti za sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine (pogotovo neki iz međunarodne zajednice), Srbe u Bosni i Hercegovini stalno upozoravaju da se ne vraćaju u prošlost već da se okrenu ka budućnosti. Bilo bi to donekle i razumljivo samo da nam ti isti nisu "zacementirali" sadašnjost u kojoj trpimo svakojake uvrede i neosnovane optužbe za sve nedaće u bivšoj i sadašnjoj Bosni i Hercegovini.

Tako danas, u svakodnevnoj komunikaciji i na svakom mjestu, Bošnjaci (svejedno da li su u pitanju političari ili "obični građani") za srpski narod vezujuu termine: "agresori", "genocidni", "fašisoidni", Republika Srpska (opet se misli na srpski narod) je "genocidna tvorevina" itd.

Jasno je, dakle, da se takvim nastojanjima Srbima pokušava nametnuti kolektivna amnezija i brisanje iz sjećanja njihove vjekovne i slavne prošlosti. Na sve načine pokušava se stvoriti takva atmosfera u kojoj se postojanje Srba u Bosni i Hercegovini računa tek od "protektorskog gazdovanja" visokog predstavnika Bosnom i Hercegovinom: počevši od onog prvog, drugog, trećeg, četvrtog i ko zna koliko će ih još biti. Baš čudno, kao da su Srbi sami projektovali i programirali svoju uglavnom tragičnim događajima i stradanjima satkanu prebogatu prošalost u Bosni i Hercegovini.

Uostalom, nema načina da se Srbi iz Bosne i Hercegovine odreknu svojih slavnih predaka počevši od Svetog Save, pa sve do onih iz nedavne prošlosti koji su krvlju sopstvenog naroda obezbijedili i omogućili opstanak Srba u zemlji stalnog srpskog stradanja.

I baš zato, da bismo lakše razumjeli sadašnje vrijeme moramo se vratiti na neke događaje iz predratne Bosne i Hercegovine. Ogromne sličnosti iz tog vremena i danas mogu se uočiti na svakom koraku. I ne samo to:  tekst u nastavku ima cilj da napokon raskinemo sa mnogim zabludama u koje smo vrlo često i sami olako upadali, a iz njih smo se izvlačili sa teškim ranama i tragičnim posljedicama. 

Vrijeme je da napokon otvorimo sva čula I da jednom za svagda spoznamo, prije svega, sopstvene greške, a da potom takve eventualne, mnogobrojne zamke i preduprijedimo, a tezamke su nam drugi postavljaji. Sa improvizacijama svih vrsta, a što je svojstveno i imanentno Srbima mora se odmah prekinuti.

OTVORIMO SVA, PA I ONA NAJBOLNIJA PITANJA!

U većini slučajeva Srbi mnoge stvari okreću naopačke, odnosno naglavačke. Slikovito rečeno, bavimo se sređivanjemem potkrovlja zgrade u kojoj živimo i maksimalno se iscrpljujemo na njegovom uređenju, a da prethodno nismo učvrstili i provjerili statičku izdržljivost temelja. Dakle, temelji su bit i suština i odatle se mora krenuti. Drugim riječima, moramo iznalaziti najbolje mehanizme i načine kako da osnažimo i uređujemo našu Republiku Srpsku koja je samo dio Bosne i Hercegovine koju priznamo samo ako naša prava u toj BiH neće biti ugrožena.

Vrijeme je da otvorimo sva pa čak i ona najbolnija i najteža pitanja koja se tiču stvaranja, nastanka i opstanka Republike Srpske. Dosta je stalnih pokušaja da se pred nekim i od nekog neprestalno branimo. Vrijeme je da se od svih nasrtaja na Republiku Srpsku, a time i na srpski narod, jednom i zasvagda i odbranimo - argumentima, činjenicama i istinom, uvažavajući sve demokratske principe u vođenju srpske nacionalne politike, naravno, ne na štetu drugih naroda.

Srbima se danas više nego ikad do sad nameću neprihvatljiva rješenja i na svakom koraku "zavrću uši". Nepravedno se optužuju za sve i svašta. U svim tim prilikama narušavaju se kako kolektivna, tako i indivudualna ljudska prava i slobode jednog naroda. Srbima se i kad iznose istinu kao po pravilu, opet spočitava ekstremizam, nacionalizam i šta sve ne.

Od Srba se traži potpuna kooperativnost i uglavnom izvršavanje onoga što im se ultimativno nudi po principu: "uzmi ili ostavi" i to bez mogućnosti za bilo kakav dodatni manevar. Je li to onda demokratija. Naravno da nije. To je dominacija najbrojnijeg (bošnjačkog) naroda, potpomognutog nekim trećerazrednim međunarodnim "diplomatama" koji u zemljama iz kojih dolaze ni u snu nijedan od tih zahtjeva koje postavljaju pred Srbe nikada ne bi pokušali provesti u djelo.

To je naprosto slika sadašnje pozicije Srba u Bosni i Hercegovini koji su bezbroj puta do sada rekli da za sebe traže onoliko prava i vlasti koliko imaju i druga dva naroda. I ništa više, ali ni manje od toga. Međutim, oni koji bi Srbe trabali da razumiju i podrže u njihovim legitimnim zahtjevima i pravima u većini slučajeva ostaju gluvi i nijemi. Kako onda dalje ako dobro pamtimo i znamo šta nam se dogodilo u vrlo bliskoj prošlosti.

DO ISTINE - SAMO ISTINOM

Bliži se decenija i po nakon izbijanja krvavog rata u BiH i po svemu sudeći, nema ni nagovještaja da otpočinje slaganje ključnih kockica u mozaik uzroka i povoda za njegovo izbijanje, trajanje kao i njegov tragičan epilog. Imperativ je to i neodloživ zadatak da bismo bolje razumjeli sadašnjost.

No, da bi se više svjetla bacilo na događaje iz tog vremena neophodno se mnogo ozbiljnije, sveobuhvatnije i objektivnije posvetiti analizi svih relevantnih dešavanja s početka posljednje decenije dvadesetog vijeka.

S obzirom da na ovom polju sa nivoa naučnih institucija kako Republike Srpske, tako i onih sa prostora bivše SFR Jugoslavije nije mnogo urađeno, onda tu "odgovornost" na sebe preuzimaju objektivni i nepristrasni mediji, odnosno pojedini autori koji su bili autentični svjedoci i savremenici tog vremena. Uostalom, to je naše legitimno pravo i obaveza.

Prevashodni je interes cjelokupne javnosti da sazna i dođe do istine o još nepoznatim činjenicama koje su obilježile to vrijeme, vrijeme preopterećeno stalnim nacionalnim tenzijama i turbolentnim političkim oscilacijama. Takođe, interes je i medija da se bave istinom. Mediji (posebno se to odnosi na one iz Republike Srpske i one koji su "na državnim jaslama") moraju ili bi bar trebali da iz potpune defanzive pređu u sferu istraživačkog novinarstva.

Oprečne su i potpuno suprostavljene "istine" koje se već deceniju i po plasiraju u javnost i to onako i onim redom kako to kome odgovara. Naravno, većinom je opredjeljujući faktor nacionalna pripadnost njihovih autora.

Mnogi "znanjem potkovani" politički i vojni analitičari opšte prakse, samozvani "eksperti i naučni radnici", ipak ne mogu da pobjegnu od nacionalne pripadnosti niti da objektivno iznesu svoje viđenje svega onog što se dešavalo u ratnom vihoru na prostorima Bosne i Hercegovine.

Bježeći iz klišea samo nacionalnog kao i od dnevno-političkih potreba autor ovog teksta uzima sebi za pravo da iznese i svoje mišljenje i viđenje u vezi sa nekim bitnim dešavanjima iz tog vremena, a koja su, pokazaće se kasnije, imala teške i tragične posljedice koje su točak istorije potpuno okrenule i koje su u sunovrat i agoniju gurnule sve narode u Bosni i Hercegovini. 
To pravo koje pisac ovih redova "pripisuje" sebi proističe i iz toga što sam sticajem raznih okolnosti u mnogim i presudnim događajima za BiH bio jedan, a negdje i jedini svjedok.

KARAKTER RATA U BIH

Danas se pored niza ogromnih problema koji pritišću Bosnu i Hercegovinu najviše "lome koplja" i vode stalne polemike oko toga kakav je bio karakter rata u Bosni i Hercegovini iako je to Dejtonskim sporazumom jasno definisano. Stalno potezanje ovog pitanja i raznorazne spekulacije u vezi sa njim drže Bosnu i Hercegovinu u permanentnom stanju straha i grozničavog iščekivanja šta će biti sutra.

Održavanje takve atmosfere i stalno zatezanje već prenapregnutih "nacionalnih struna" ne doprinosi toleranciji i razumijevanju među narodima u Bosni i Hercegovini. Posebno je to izraženo u bošnjačkoj javnosti i pseudoelitnim bošnjačko-naučnim krugovima kao i u pojedinim "ekspertskim institucijama" koje dolaze iz međunarodne zajednice, a koje zastupaju tezu da je rat u Bosni i Hercegovini bio genocidni i agresorski.

Bjelosvjetski hoštapleri, logističari i lobisti za opštu muslimansku stvar - naprosto se utrkuju u bljuvanju samo svoje istine, poput tzv. Međunarodne krizne grupe, raznih "boraca za ljudska prava" isl. Svi oni imaju svoje "pouzdane i provjerene" izvore u liku "Hjuman rajts voča", te "Komiteta za zaštitu ugroženih naroda’’ i na tim njihovim informacijama daleko od zbivanja u Bosni i Hercegovini - grade svoje strategije za neprekidnu satanizaciju srpskog naroda. Dodatnu konfuziju u sve ovo unosi i Haški tribunal koji izlazeći iz okvira svojih nadležnosti nastoji dati i svoj pečat na sveukupna ratna zbivanja na prostorima bivše SFRJ. Ovo ilustruju optužnice i presude koje se izriču samo Srbima za navodne ratne zločine.

Iz Federacije BiH sa mnogih javnih i zvaničnih mjesta počevši od muslimanskih ratnika, medija, "naučnika" i političara svakodnevno stižu priče da su Srbi počinili "genocid" i izvršili "agresiju" nad muslimanskim narodom.

Srbi, pak, istina slabašnim glasom kažu da je rat u Bosni i Hercegovini bio odbrambeni, odnosno otadžbinski i građanski. Taj glas mora biti mnogo jači i prodorniji.

Šta se u stvari krije iza ovakvih, ipak isključivo nacionalnih konstrukcija i prepariranja nepobitne istine. Može li se sa ovim preteškim bremenom prošlosti i forsiranjem, odnosno naturanjem samo nečije, odnosno njihove nacionalne istine ići u srećniju budćnost. Još je veća opasnost prihvatiti samo njihovu "istinu", jer naprosto - istina je jedna i nedjeljiva i na nju niko nema ekskluzivno pravo.

Kako je onda  nakon svega što se dogodilo, a i sad se događa (samo u "miru"), moguće graditi zajedničku "državu" Bosnu i Hercegovinu i može li ona ovakva kakva jeste, uopšte i funkcionisati bez međunarodnog starateljstva. Kako je i da li je moguće pomiriti potpuno različite stavove kad se zna da nema ama baš nijednog jedinog Bošnjaka, Hrvata ili anacionalnog "Srbina" iz Federacije BiH (o povratnicima u Republiku Srpsku da i ne govorimo) koji nije za ukidanje Republike Srpske.

S druge strane, nema nijednog jedinog Srbina iz Republike Srpske koji bi bio za predratnu Bosnu i Hercegovinu i koji bi dozvolio stvaranje i uspostavljanje unitarne "države" Bosne i Hercegovine.

Tu su nezaobilazni i "oni treći" iz međunarodne zajednice čije svakodnevne aktivnosti idu i odvijaju se u smjeru "navođenja vode na bošnjačko - hrvatski mlin", nevodeći računa da su za Srbe u Bosni i Hercegovini preteška oba ova ‘’mlinska kamena’’ (bošnjački i hrvatski). Srbi ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti da se, ne daj Bože, nađu između. Ako bi se srpskom nesmotrenošću to i dogodilo, onda bi sasvim bilo jasno: ko bi bio produkt i rezultat "multietničkog drobljenja i mljevenja".

Iskustava te vrste, nažalost, imamo na pretek. Takav je skoro bio cijeli prošli vijek.

BIO JE GRAĐANSKI RAT

I zaista da bi se došlo do prave "definicije" karaktera rata u Bosni i Hercegovni prethodno se mnogo šire moraju sagledati svi aspekti njegovog početka, odnosno UZROCI, MOTIVI i vrijeme, zatim ukupna tadašnja politička klima kao i sve posljedice tragičnih ratnih sukoba na prostorima bivše Bosne i Hercegovine.

Nije samo dovoljno reći da je rat na ovim prostorima počeo isključivo zbog secesionističkih i separatističkih težnji tadašnjeg muslimanskog i hrvatskog političkog vođstva u Bosni i Hercegovini, kao ni zbog pretenzija muslimanskog političkog i vojnog establišmenta za stvaranjem prve islamske države na Balkanu.

Sam početak i uzrok rata se, takođe ne mogu izolovano "vezati" (kao što se to danas čini) za prvomartovski teroristički čin 1992. godine, kada je na Baščaršiji u centru Sarajeva ubijen srpski svat Nikola Gardović. Njega je ubio muslimanski zločinac Ramiz Delalić "Ćelo". Nije sporno da je i ovaj zločin doprinio početku rata, ali ostati samo na ovome bilo bi to ipak pojednostavljeno gledanje na stvarne, odnosno krucijalne događaje i razloge koji su doveli do krvavog rata u Bosni i Hercegovini.

Isto tako, ne može se ostati samo kod činjenice koja je potpuno tačna da su u Bosni i Hercegovini ratovali svi protiv svih: muslimani protiv Srba, Hrvati protiv Srba, Hrvati protiv muslimana, muslimani i Hrvati zajedno protiv Srba, te Alijini muslimani protiv Abdićevih muslimana. Nije dovoljno da rat u Bosni i Hercegovini samo zbog toga dobije karakter građanskog, nacionalnog i vjerskog rata.

A da bi se rasvjetlio prethodni rat u Bosni i Hercegovini, njegov nastanak mora se dovesti u kontekst ukupne političke i vojne situacije u tadašnjoj zajedničkoj državi SFRJ, a pogotovo u ambijent tadašnje Bosne i Hercegovine.

Jeste da ovo pojašnjenje zahtjeva mnogo širu elaboraciju, ali ona je upravo neizbježna da bi se činjenično dokazao uzrok rata. Činjenice su jedina istina i one dokazuju da se radilo o GRAĐANSKOM I VJERSKOM RATU.

Samo na izgled radi se o banalanom razlogu, ali on je suštinski i potpuno tačan: RAT u Bosni i Hercegovini počeo je zbog najdemokratskijeg dostignuća civilizacije - "JEDAN GRAĐANIN, JEDAN GLAS".

Za ovakvu konstataciju moraju se u obzir uzeti sljedeći parametri i analizirati nekoliko ključnih stvari iz kojih se izdvajaju:

- predratni nacionalni sastav stanovništva u BiH,
- nastajanje (osnivanje) prvih nacionalnih stranaka u BiH,
- prvi opšti i višestranački izbori u BiH,
- secesionizam bivših republika SFRJ,
- muslimanski, hrvatski i srpski nacionalni interesi u BiH,
- podjela vlasti između nacionalnih stranaka na nivou
  Republike BiH,
- koalicija "bratskih stranaka" SDA i HDZ,
- političke prilike u tom vremenu u BiH,
- međunarodni faktor involviran u sudbinu Republike BiH,
- "agresija" na BiH - da ili ne?
- rat, trajanje, ishod i njegove posljedice,
- Dejtonski mirovni sporazum.

NACIONALNOM "EKSPLOZIJOM" DO DOMINACIJE

Poslednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen je od 01. do 15. aprila 1991. godine. Rezultate popisa nijedna zvanična i nadležna institucija u Bosni i Hercegovini nikada nije verifikovala. Ostale su određene opravdane sumnje u vjerodostojnost mnogih podataka do kojih se došlo prilikom popisa.

Po tom popisu nacionalnu strukturu stanovništva u Bosni i Hercegovini činili su: 1.905.018 (43,7%) muslimani, 1.364.363 (31,3%) Srbi, 752.063 (17,3%) Hrvati, 239.777 (5,5%) Jugosloveni i 93.685 (2,2%) ostali. 
Bosna i Hercegovina je ukupno brojala 4.354.911 stanovnika. (Ovdje nedostaje popis stanovništva opštine Kupres, ali mogu poslužiti uporedni podaci popisa iz 1981. godine. Prema nacionaloj strukturi oni su izgledali ovako: 10.098 ukupan broj stanovnika, od čega 5.169 Srba, 3.947 Hrvata, 745 muslimana i 337 ostalih).

Da bi se shvatila demografska eksplozija jednog (muslimana) i smanjenje broja druga dva naroda (Srba i Hrvata), evo i uporednih podataka popisa stanovništva prema nacionalnoj strukturi iz 1971. i 1981. godine u Bosni i Hercegovini.

Prema popisu iz 1971. godine u Bosni i Hercegovini je ukupno bilo 3.746.111 stanovnika, od čega:1.482.430 muslimana, 1.393.148 Srba, 742.491 Hrvata, 43.796 Jugoslovena i 54.246 ostalih.

Samo 10 godina kasnije (1981. godine) Bosna i Hercegovina je ukupno brojala 4.124.256 stanovnika, od toga: 1.630.033 muslimana, 1.320.738 Srba, 754.140 Hrvata, 326.316 Jugoslovena i 89.029 ostalih.

Iz ovih podataka o nacionalnoj strukturi stanovništva u Bosni i Hercegovini sasvim je vidljivo da je muslimanski narod u BiH za samo 20 godina (1971. - 1991. godine) doživio najveći mogući priraštaj od 422.588 stanovnika, dok je kod druga dva naroda - Srba i Hrvata obrnut slučaj. 
Tako je Srba u odnosu na 1971. godinu (kada ih je bilo 1.393.148) 20 godina kasnije (1991. godine) bilo 28.785 manje (!). Isti slučaj je i kod hrvatskog naroda. Hrvata je 1991. godine u odnosu na 1971. godinu bilo 20.785 manje (!).

Ovakav nacionalni sastav imao je presudan značaj u kasnijim potezima muslimanskog političkog vođstva na čelu sa "ocem muslimanske nacije" u Bosni i Hercegovini Alijom Izetbegovićem. Istini za volju, muslimani su svoju vjersku zajednicu promovisali u naciju amandmanima na Ustav SFRJ 1971. godine još u vrijeme Džemala Bijedića. Jugoslovenski ustav iz 1974. godine je to i zvanično verifikovao. Ali to je irelevantno za pojašnjenje predratne i ratne uloge autora Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.

NACIONALNE STRANKE KAO SREDSTVO DOMINACIJE

Dobro je poznato da je prva čisto nacionalna osnovana stranka u Bosni i Hercegovini bila Stranka demokratske akcije (SDA) koja je radila u ilegali, a legalno je formirana 26. maja 1990. godine. 
Nakon toga osnovana je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) tačnije rečeno, formiran je ogranak te stranke u Bosni i Hercegovini čija je matica bila u Hrvatskoj. 
Posljednja nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini osnovana je 12. jula 1990. godine, a nazvana je Srpska demokratska stranka (SDS). Vrijeme i redosljed nastajanja "demokratskih" stranaka za kasniji razvoj političkih odnosa u Bosni i Hercegovini je bio vrlo bitan, skoro presudan faktor.

Na prvim opštim i višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nadmoćno su pobijedile nacionalne stranke. I dan danas se čuju priče da je u to vrijeme postojala i funkcionisala koalicija tri nacionalne stranke (SDA, HDZ i SDS) što nije tačno. 
Samo jedan zajednički cilj ove tri nacionalne stranke je ostvaren, a on je bio rušenje tadašnjeg komunističkog režima u Bosni i Hercegovini. 
Poslije toga nikad više te stranke nisu bile na istom zadatku, a kao jedan od niza dokaza jeste čak i taj što do izbijanja rata nikad nisu uspjele da međusobno podjele vlast niti da postave svoje kadrove na nivou Bosne i Hercegovine.

Posebno se to odnosi na kadrove SDS-a koji su bili izloženi stalnim opstrukcijama stranaka SDA i HDZ. Potpuno suprotni programi ovih stranaka nikad nisu doveli do jedinstva i tripartitne koalicije.

KONSTITUISANJE VLASTI U BIH

Poslije već pomenutih opštih i višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini (18. novembra 1990. godine) i pobjede nacionalnih stranaka uspostavljena je zakonodavna vlast, tj. formirana je Skupština Bosne i Hercegovine koja se sastojala iz dva vijeća:

- Vijeće građana od 13o poslanika i,
- Vijeće opština koje je brojalo 11o poslanika.

Tako se novoizabrani Parlament Bosne i Hercegovine sastojao od 24o poslanika. U toj Skupštini SDS je participirao sa svojih 70 poslanika. Još dva Srbina su bili članovi SPO-a, dok su se u stranci Reformskih snaga nalazila još četiri srpska poslanika. Bitno je naglasiti da Srbi u ovoj instituciji nisu imali ni cijelu trećinu svojih predstavnika (procentualno u Skupštini je bilo 31,5 % Srba) što je za Srbe u kasnijim događajima biti pogubna činjenica. U istom Parlamentu SDA je imala 86, a HDZ 45 poslanika.

Nakon konstituisanja Skupštine Bosne i Hercegovine ukupno je održano 10 zajedničkih sjednica parlamenta (ovim sjednicama prisustvovao je cjelokupni poslanički sastav, Srbi, muslimani i Hrvati). I to je sve što se moglo nazvati zajedništvom u Bosni i Hercegovini.

Zbog nemogućnosti ostvarivanja srpskih nacionalnih interesa u takvoj konstelaciji snaga SDS se povukao iz zajedničkog parlamenta. I pored toga nastavljeno je održavanje sjednica muslimansko-hrvatske skupštine i ukupno je održano pet takvih tzv. krnjih skupština. 

U istom razdoblju potpuno odvojeno održano je i pet sjednica Kluba srpskih poslanika koji je kasnije prerastao u Skupštinu srpskog naroda čime su bili stvoreni svi uslovi za konstituisanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine što se kasnije i dogodilo. Ova činjenica ima posebnu težinu, jer se nakon toga Srbima u Bosni i Hercegovini stalno spočitava da su se zalagali za stvaranje "Velike Srbije", a sasvim je vidljivo i nedvosmisleno dokazano da su Srbi ustavnim konstituisanjem Srpske Republike Bosne i Hercegovine bili daleko od "Velike Srbije". Srpska Republika Bosna i Hercegovina je osnovana 24. decembra 1991. godine, a svečano jeproglašena 09. januara 1992. godine u Sarajevu u Hotelu "Holidej in".

Autor ovog teksta je po službenoj dužnosti bio prisutan svim ovim sjednicama uključujućii i onih pet sjednica krnje Skupštine Bosne i Hercegovine. Interesantno je napomenuti da je tim krnjim sjednicama predsjedavao predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Momčilo Krajišnik.

U izvršnoj vlasti tadašnjoj Vladi Bosne i Hercegovine od njenih 25 članova, osam je bilo srpske nacionalnosti (članovi SDS-a). Ilustrativno je da su Srbi i ovdje imali manje od jedne trećine svojih predstavnika. Od konstituisanja Vlade Bosne i Hercegovine pa do izbijanja rata, održana je 161 sjednica Vlade sa preko 5.4oo tačaka dnevnog reda.

Sa ove vremenske distance nije moguće tvrditi da se na sjednicama Skupštine, odnosno Vlade Bosne i Hercegovine nije raspravljalo o nekim čisto srpskim pitanjima i interesima, ali mogu stopostotno tvrditi da nijedno i bukvalno rečeno najbezazlenije srpsko pitanje nije dobilo podršku "svezanih zastava", odnosno koalicije SDA i HDZ. 
Dobrom i sinhronizovanom majorizacijom koalicija SDA i HDZ gušila je sve srpske nacionalne interese. Nakon svega šta se onda moglo očekivati i šta je Srbima koji su bili u manjini bilo činiti. Jedini i tada mogući način institucionalne borbe za opstanak Srba i zaštite vitalnih srpskih nacionalnih interesa bilo je osnivanje srpske vlade koja je na jednoj od narednih sjednica i formirana u obliku srpskog Ministarskog savjeta.

RASTURANJE I RAZBIJANJE SFRJ

Već na samom početku rada Skupštine Bosne i Hercegovine zbog dijametralno suprotnih i nepomirljivih nacionalnih interesa muslimana i Hrvata s jedne i Srba s druge strane, bilo je sasvim jasno da će muslimani i Hrvati preko svojih stranaka (SDA i HDZ) činiti sve da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz ustavno-pravnog i teritorijalnog ustrojstva tadašnje zajedničke države SFRJ. 
Dok je nacionalni interes Srba bio opstanak Bosne i Hercegovine ili barem srpskog naroda u sastavu još postojeće države Jugoslavije.

Plima secesionizma, separatizma i nasilnog izdvajanja bila je već dobrano zahvatila Sloveniju i Hrvatsku i nesmanjenom žestinom je nadirala i unutar same Bosne i Hercegovine. Taj talas je jednostavno bio nezaustavljiv i već tada se mogla predosjetiti zajednička nesreća koja će slijedom narednih događaja, kao požar zahvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve njene narode.

"SUVERENA" BIH PO SVAKU CIJENU

Na jednoj od sjednica krnje Skupštine Bosne i Hercegovine (14. oktobra 1991. godine) koalicija muslimanskih i hrvatskih stranaka je bez uvažavanja srpskih nacionalnih interesa donijela i izglasala Deklaraciju o suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. 
Poslije takve odluke srpski poslanici napuštaju zajednički parlament i u njega se više nikada nisu vratili. Iste te  (1991.) godine, muslimansko-hrvatska skupština je krajem decembra uputila zahtjev Evropskoj uniji za međunarodno priznanje "suverene, jedinstvene, nedjeljive i nezavisne" Bosne i Hercegovine.

Na sjednici krnje skupštine održanoj 25. januara 1992. godine, u ranim jutarnjim časovima (oko 6 časova) bez prisustva Srba donesena je Odluka da se posljednjeg dana februara (29. prestupna godina) i 01. marta održi referendum o samostalnosti BiH.

Nikada niko nije institucionalno izvršio reviziju svih događaja iz tog vremena, naprosto zbog činjenice da je od ukupnog muslimanskog i hrvatskog glasačkog tijela izlazak biraća na taj famozni referendum bio 1o8% (!). Takav "riplijevski" odziv je neshvatljiv bez obzira na tadašnji sistem glasanja. 
Nije bilo nikakve kontrole izbora. Radilo se o jednonacionalnim stranačkim sastavima biračkih odbora. Vršeno je zaokruživanje i srpskih birača. Sve u svemu, od ukupnog biračkog tijela u tadašnjoj Bosni i Hercegovini iako Srbi nisu glasali rezultat je bio: više oko 64 % glasalo je za samostalnost Bosne i Hercegovine. No, treba naglasiti da ni taj procenat nije zadovoljavao ustavni procenat od preko dvije trećine potrebnog pozitivnog izjašnjavanja.

Sve do danas stavljena je tačka na taj slučaj! Ostaje pitanje da li više bilo koga interesuje to vrijeme i sve mahinacije oko ovog referenduma, jer nesporna je istina da je referendum bio jedan od ključnih uzroka izbijnja rata. Trebalo bi se sve ovo rasvijetliti ako ništa drugo, a ono bar da bi srpska strana izbjegla "naknadnu pamet", te da bi se sve kockice složile u mozaik karaktera rata. To se mora uraditi, kažem mora, a znam da neće, ne samo zbog sadašnjih generacija Srba, već i onih koje će doći.

SRBI U BEZNAĐU

Već je ranije rečeno da je kao odgovor na muslimansko-hrvatski separatizam i secesionizam 24. oktobra 1991. godine Klub srpskih poslanika prerastao u Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj konstitutivnoj sjednici donesena je i Odluka da se 09. i 10. novembra 1991. god. organizuje i sprovede nacionalni Plebiscit za ostanak Srba iz Bosne i Herecegovine u SFRJ. 
Od velike je važnosti podatak da je na održanom Plebiscitu bio skoro stopostotni odziv Srba, te da je na njemu glasalo 1.513.ooo srpskih glasača i još blizu 5o.ooo iz drugih naroda.

Uočljiv je nesrazmjer ukupnog broja srpske populacije (popis stanovništva iz 1991. godine je pokazao da je tada bilo 1.368.ooo Srba u BiH) u odnosu na broj glasača izašlih na Plebiscit. Ali i ovo je indikativan primjer tragedije srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer se iz vida ne smije izgubiti podatak da je nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do početka ovog Bosnu i Hercegovinu napustilo preko 500.000 Srba. To je činjeno iz razno raznih razloga, poput smišljenih kolonizacija i planskog rasrbljavanja Bosne i Hercegovine sve u cilju razbijanja kompaktnog srpskog nacionalnog korpusa. Međutim, ipak su i ti raseljeni i protjerani Srbi kao državljani Bosne i Hercegovine uzeli učešća i izašli na srpski Plebiscit.

Važno pitanje je i zašto su Hrvati u Bosni i Hercegovini zajedno sa muslimanima izašli na famozni muslimansko-hrvatski referendum.

Jedan od razloga bio je i taj što su Hrvati kao prioritetan zadatak imali na umu da sa cjelovitom i suverenom Bosnom i Hercegovinom uvuku "svoje cvijeće braću muslimane" u bilo kakvu ustavnu i teritorijalnu organizaciju (uniju, federaciju ili konfederaciju) sa Hrvatskom. Uz ovaj veže se i onaj neizbježni i zajednički cilj muslimana i Hrvata da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz SFRJ i tako zajednička država potpuno razbije i rasturi. 
Kako je donijeta odluka o izlasku Hrvata na referendum o samostalnosti BiH, odnosno kakvo je bilo hrvatsko ponašanje i uloga u institucijama sistema kao i van njih. Šta se sve događalo u kuloarima i na "tajnim" pauzama u vrijeme zasijedanja Skupštine i Vlade Bosne i Hercegovine biće više govora nekom drugom prilikom. Odgovori i na ova pitanja će takođe, baciti više svjetla na uzroke rata u BiH.

O ponašanju "međunarodnog faktora", odnosno o učešću u svemu ovome raznih posrednika tipa wemačkog ministra inostranih poslova Ditriha Genšera, austrijskog mu kolege Alojza Moka, američkog ambasadora u Beogradu Vorena Cimermana, wemačkog kancelara Helmuta Kola i drugih, uglavnom sve je poznato.

Njihova uloga u razbijanju SFRJ i "dušebrižnička borba" za samostalnu Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiva.

AGRESIJA NA BIH

Muslimani se stalno i žestoko zalažu da prethodni rat proglase agresijom SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Svoja nastojanja potkrepljuju i tužbom protiv SR Jugoslavije kod Međunarodnog suda pravde u Hagu želeći tako dokazati međunarodni sukob iz kojeg bi, po njima (muslimanima), proistekla i ratna odšteta za Bosnu i Hercegovinu. 

Agresije na Bosnu i Hercegovinu je zaista bilo, ali ne onako i ne u onoj mjeri i obliku kako to nastoje dokazati muslimani, već se ta agresija ogleda u činjenici da se u muslimanskim vojnim i paravojnim formacijama borilo na desetine hiljada Sandžaklija, dakle državljana SFRJ. 
U agresiji na Bosnu i Hercegovinu učestvovalo je i hiljade mudžahedina iz islamskih zemalja koji su se borili za muslimansku ključnu stvar - stvaranje prve islamske države u srcu Evrope. 
U ovome se ogleda ta agresija na Bosnu i Hercegovinu i ona je izvršena na srpsku komponentu BiH, odnosno na Republiku Srpsku kao entitet u sastavu Bosne i Hercegovine. U prilog ovoj konstataciji ide i preko 10.000 protivzakonito podjeljenih BiH pasoša naturalizovanim "državljanima" Bosne i Hercegovine.

KO JE ZAPOČEO "NEIZBJEŽNI" RAT U BIH

Do rata u BiH došlo je zbog katastrofalnih i pogubnih odluka, prije svih vođe muslimana Alije Izetbegovića. On je kao predsjednik SDA, a ujedno i predsjedavajući tadašnjeg Predsjedništva BiH dobro znao da su Srbi u Bosni i Hercegovini u manjini i sve što nije htio prihvatiti na nivou zajedničke države SFRJ (zbog većinskog srpskog naroda) forsirao je i nastojao sprovesti u Bosni i Hercegovini. Aliju Izetbegovića, dakle, nije bilo "strah" Srba iz Bosne i Hercegovine, jer su muslimani zajedno sa Hrvatima činili ogromnu većinu naroda u Bosni i Hercegovini. Takvom većinom, odnosno majorizacijom i samo naizgled najdemokratskijim pravom "jedan građanin jedan glas", Izetbegović je mogao (bar je on tako mislio) ostvariti vjekovni san muslimana o stvaranju islamske Bosne i Hercegovine. 

Pored paralelnih priprema za rat (o tome nekom drugom prilikom) zanemarujući postojanje, konstitutivnost i državotvornost srpskog naroda u BiH ne birajući sredstva za ostvarenje svoga cilja Alija Izetbegović je uspio izvući Bosnu i Hercegovinu iz sastava SFRJ. 

Navodno, bilo ga je strah "Velike Srbije". SUŠTINA CIJELE PRIČE JE U TOME ŠTO JE ALIJA IZETBEGOVIĆ SVOJ STRAH OD "VELIKE SRBIJE" PREBACIO NA STRAH SRBA OD ISLAMSKE BOSNE I HERCEGOVINE.

"SUVERENA BIH" DA - MIR NE

Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo 04. ili 06. aprila 1992. godine, kako je to želio dokazati Alija Izetbegović. Ova konstatacija da je tačna išla bi u prilog Aliji Izetbegoviću, jer bi on onda imao potpuni alibi da je rat u Bosni i Hercegovini počeo mjesec dana nakon "legalnog referenduma". I sam Alija Izetbegović je u više navrata isticao da se on lično zalagao za odlaganje početka rata do poslije referenduma.

Medjutim, ni ovo nije tačno, jer je rat u Bosni i Hercegovini je počeo još 14. oktobra 1991. godine, kada je u Skupštini Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović iza govornice rekao onu čuvenu rečenicu: "ZA SUVERENU BOSNU I HERCEGOVINU, JA SAM SPREMAN ŽRTVOVATI I MIR! 
TOM REČENICOM ALIJA IZETBEGOVIĆ JE ZAPOČEO KRVAVI GRAĐANSKI RAT U BOSNI I HERCEGOVINI. 
Poslije toga nije se dugo čekalo i u istom mjesecu (oktobar 1991. godine) došlo je do potezanja obarača. Sasvim je svejedno ko se našao u toj ulozi. Signal je i to je potpuno jasno dao Alija Izetbegović. 
Vojne i paravojne falange Republike Hrvatske napale su teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno područje oko Trebinja u Hercegovini još 01. 10. 1991. godine.To se dogodilo pola godine prije referenduma i kako je Alija Izetbegović volio reći - "međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine".

Sve naprijed rečeno mora se imati u vidu da bi se rat u Bosni i Hercegovini i njegov karakter mogli nazvati  GRAĐANSKIM RATOM.

NIJE SRPSKI ĆUTATI

Srpska strana i nadležne institucije Republike Srpske moraju kao prilog ovoj konstataciji odgovoriti i na sljedeća pitanja:

- koliko je Srba izgubilo život u ovom građanskom ratu uključujući tu vojnike i civile, žene, djecu i starce,

- koliko je ostalo trajnih ratnih i civilnih invalida,

- koliko je bilo koncentracionih logora u koje su bili zatvarani Srbi i koliko je tih nesrećnika u tim logorima na najsvirepiji način likvidirano,

- koliko je vjerskih objekata i srpskih crkava porušeno, spaljeno i opljačkano od strane muslimana i Hrvata.

- ko je uistinu vršio "etničko čišćenje" (analizirati popis stanovništva iz 1991. godine i vidjeti sadašnju demografsku strukturu. 
Mora se napraviti jedna komparacija, a kao primjer navodim tri ključna grada u Republici Srpskoj - Banja Luka, Pale i Trebinje, koje su muslimani autobusima i bez ikakvih gubitaka napustili i sad se bezbrižno, bezbjedno i nesmetano vraćaju u te sredine. Dok recimo, iz tri grada pod kontrolom tzv. Armije BiH - Sarajeva, Zenice i Tuzle, Srbima u toku rata nije bio dozvoljen odlazak zbog navodne "multietničnosti i bezbjednosti". U tim gradovima Srbi su uzimani i držani kao taoci, a potom zatvarani u mnogobrojne koncentracione  logore smrti.

Teško da će ikada biti utvrđen tačan broj zvjerski poubijanih Srba u Alijinim "multietničkim gradovima". Suštinska razlika je između dobrovoljnog i bezbjednog muslimanskog i hrvatskog napuštanja srpskih teritorija u odnosu na nemogućnost Srba da napuste prostore pod kontrolom muslimanskih vojnih i paravojnih formacija. Ko je zapravo, onda činio etničko čišćenje i koje su posljedice i jednog i drugog dešavanja,

- analizirati najezdu muslimana Sandžaklija u Bosnu i Hercegovinu čime je pred i u toku rata u mnogim čisto srpskim gradovima potpuno promijenjena nacionalna i demografska struktura stanovništva. 

Indikativan je primjer predratne Ilidže jedne od najrazvijenijih opština u predratnoj BiH i jednoj od pet najrazvijenijih sredina u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. 
Ako se pogleda popis stanovništva u ovoj opštini iz 1971. godine, vidjeće se da su od ukupno 29.452 stanovnika - Srbi imali ogromnu većinu, a samo 20 godina kasnije po popisu stanovništva iz 1991. godine, taj primat većinskog naroda na Ilidži su preuzeli muslimani. Od ukupno 67.438 stanovnika, muslimana je bilo 28.937 (43%), Srba 25.061 (37,2%), Hrvata 6.914 (10,3%), Jugoslovena i ostalih 6.490 (9,5%). 
Nažalost, nije samo Ilidža doživjela ovakvu sudbinu, to se prije rata mnogo perfidnije radilo i ne može se reći da je samo rat uticao na promjenu demografske strukture stanovništva u BiH.

TRAGIČNI SRPSKI USUD

Niz je i drugih stvari koje su vezane za ili koje su doprinijele nastanku i početku rata u Bosni i Hercegovini.

Moramo se podsjetiti da smo tek 2.000. godine, 55 godina nakon Drugog svjetskog rata zahvaljujući profesoru Dragoljubu Lukiću saznali o tragediji i imenima oko 20.000 stradale kozaračke srpske djece. Ali, sve dok postoje entuzijasti kao profesor Lukić te doktor Milan Bulajić za očekivati je da se nešto pozitivno događa i da će se dešavati za Srbe. Taj teret ne smije pasti samo na pojedince entnuzijaste, već srpski nacionalni interes u ovakvoj Bosni i Hercegovini, prije svih, moraju braniti i zastupati najviše političke, kulturne i istorijske institucije iz Republike Srpske.

ČIJI JE CILJ UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE

Nesporno je da će brojčana nadmoćnost jednog od tri konstitutivna naroda i u budućnosti imati presudnu ulogu. Dugoročno gledano to i jeste trajna opasnost za Srbe u Bosni i Hercegovini. Već je rečeno da je zbog dominacije jednih (muslimna), a potom udruživanjem dvoje (muslimana i Hrvata) protiv jednog (Srba) i došlo do rata u BiH. Ako se u budućnosti spriječi stalno prijeteća dominacija bilo kog nad bilo kojim drugim narodom, dejtonska, ali samo takva BiH mogla bi imati budućnost. 
Sasvim je izvjesno da Bošnjaci i Hrvati nikad neće odustati od svog zajedničkog cilja - ukidanje Republike Srpske i stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine. To je naprosto tako, pa ko izdrži.

Da se podsjetimo, Srbi su pozivajući se na konstitutivnost naroda u tadašnjoj Skupštini BiH tražili da se uvede Vijeće naroda radi zaštite vitalnih srpskih nacionalnih interesa. Predlagali su i kantonizaciju Bosne i Hercegovine, zatim ravnopravnost pisma i jezika i još niz ključnih stvari koje su izgleda, tek danas aktuelne, a forsiraju ih i predlažu upravo oni (Bošnjaci i Hrvati) koji su 1991. godine odbijali svaku pomisao da prihvate i uvaže opravdane i legitimne srpske zahtjeve. 
No Srbi i pored spremnosti na mnoge koncesije i kompromise za neophodni dijalog nisu mogli pronaći nijednog sagovornika. Koalicija (muslimani i Hrvati) preko svezanih zastava ("šahovnice" i "zvijezde sa polumjesecom"), već je funkcionisala i za trećeg (Srbe), ni u jednoj varijanti nije bilo mjesta.

Danas je svakom građaninu u BiH sasvim jasno da mir u Bosni i Hercegovini održava i čuva međunarodna zajednica. BiH političari zamoreni stalnim promjenama "stranačkih dresova" u zadnje vrijeme mijenjaju uloge i zasad uspješno igraju uloge "demokrata, pravdoljubaca, multietničara" isl. Kako je to moguće kada su im različiti nacionalni ciljevi i interesi.

GRAĐANSKA DRŽAVA BIH
 NOVA PODVALA BOŠNJAKA

I danas kao i u vrijeme od prije više od jedne decenije stalno nam se pokušavaju nametnuti novi "politički likovi" koji bi preko "trojanskog konja" da nam ponovo poture neke "Jugoslovene" (sada "Bosance") oličene u liku i (ne)djelu Ejupa Ganić(ij)a. Ti "tipovi" dolaze uglavnom iz većinskog bošnjačkog naroda koji u ovom vremenu prepunom tenzija mnogo "lukavije, modernije i demokratskije" nastupaju i u Bosni i Hercegovini i koji zagovaraju tezu o stvaranju građanske države. 
Zapravo, radi se o mamcu koji bi trebali progutrati Srbi i Hrvati kao malobrojniji narodi u Bosni i Hercegovini.

Jer, model tzv. građanske države u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije ništa drugo do nova zamka ("da se Vlasi ne dosjete") u kojoj bi "građansku" dominaciju opet imao najbrojniji narod (Bošnjaci). Zato i svi pokušaji i ideje o stvaranju "jedinstvene bosanske nacije" ne mogu imati nikakvu realnu i ostvarljivu viziju. Po svemu sudeći, to će ostati samo bošnjačka fikcija, jer Srbi su izgleda, napokon počeli misliti samo svojom glavom.

TRAGIČNA PROŠLOST JE OPOMENA  ZA BUDUĆNOST

Samo pamćenjem, poštovanjem i uvažavanjem srpske prebogate, često tragične prošlosti i tradicije, shvatanjem koliko-toliko podnošljive sadašnjosti i planiranjem srećnije budućnosti: Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju razloga da se bilo čega stide ili da se bilo kome izvinjavaju za zajedničku nesreću koja je zadesila sve narode u BiH. Srbi sebi više ne smiju dozvoliti da upadaju u zamke koje im stalno postavljaju i poturaju kako domaći, tako i "inostrani faktori". 

Krajnje je licemjerno i cinično optuživati Srbe da su oni remetilački faktor i da su srpski interesi upereni protiv interesa drugih naroda, a time i međunarodne zajednice. Srbi se napokon moraju okrenuti sebi i rješavanju svojih nacionalnih pitanja ne uskraćujući to pravo i drugim narodima. I šta je tu sporno ako Srbi vole svoj narod i svoju Republiku Srpsku, a pritom ne mrze druge narode. To je u ovim vremenima još nesređenog stanja u Bosni i Hercegovini čak i poželjno. Opomena iz prošlosti mora biti nauk za budućnost - "SAMO SLOGA SRBINA SPAŠAVA".

NAPOMENA

Rezultati popisa stanovništva i nacionalna struktura za 1991. godinu preuzeti su iz Statističkog biltena broj 219 iz maja 1991. godine, koje je izdao tadašnji Republički zavod za statistiku Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Osim podataka popisa iz 1991. godine iz biltena su preuzeti i uporedni podaci popisa stanovništva za 1971. i 1981. godinu.

Ovaj tekst sam napisao još 2.000 godine za potrebe jedne međunarodne organizacije. 

Ništa u njemu nisam korigovao niti prilagodjavao sadašnjem trenutku. Na čitaocima je da procjene jesam li tada bio upravu i da li ovaj tekst može nositi i sadašnji datum.