ЛИНК - Излагање посланика Славка Јовичића Славуј одмах на почетку наставка претходне сједнице парламента - 9. тачка Дневног реда -
MILORAD ŽIVKOVIĆ:
Znači, otvaram raspravu o devetoj tačci dnevnog reda.
Ad. 9. Informacija Savjeta ministara o aktivnostima u vezi sa formiranjem i radom Komisije za ispitivanje istine o stradanju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine
MILORAD ŽIVKOVIĆ: Uvaženi poslanik Novaković je prošli put se javio. Hoćete da nastavite raspravu ili ćete se kasnije javiti?
Uvaženi poslanik Jovičić.
Izvolite.
SLAVKO SLAVUJ JOVIČIĆ:
Poštovani predsjedavajući, dame i gospodo, još dok sam bio u nevladinim organizacijama zalagao sam se i tražio da vlasti na nivou BiH razriješe ovu ratnu sudbinu koja je kamen spoticanja za sve druge aktivnosti u BiH. I, nažalost, nije bilo političke volje da ova država učini maksimalne napore, dakle da se razriješi ratna sudbina. Kad kažem ratna sudbina, da se prvo pronađu sve žrtve u svakom mjestu, u svakom selu, i tamo gdje su ljudi stratali.
Kad kažem ljudi, ne mislim naravno i ne pada mi naum nacionalnost, da ih bar tu dijelim jer, bez obzira kojem su narodu pripadali, ti ljudi su bili žrtve nesrećne ratne prošlosti i ratne kataklizme koja je ostavila nevjerovatne posljedice po ovu zemlju.
Ako se sjećate prošle godine, kad je bio Izvještaj Tužilaštva, tražio sam od tadašnjeg glavnog tužioca BiH da napravi strategiju koja ne bi duže trajala od pet godina, da se učine maksimalni napori i da se završe predmeti koji danas vidimo da su zagušili Sud BiH. Sve je to uzročno-posljedično povezano i oni izvršioci koji su vršili ratne zločine i sudbina ljudi i njihovih porodica, koji, evo 17 godina ili 16, zavisi u kojem dijelu se nešto događalo, tragaju za svojim najmilijim članovima porodica.
No, da se vratim na ovu tačku dnevnog reda. Dakle, ne želeći da pravim balans između počinjenih ratnih zločina na određenim područjima, nego sam se uvijek zalagao za balans u količini počinjene pravde, pravde za žrtve.
Nažalost, nijedan od tri ključna segmenta, da bi došlo do pomirenja naroda, nije ispunjen. Dakle, nema pravde za žrtve, a pravda je preduslov za istinu, dakle nema potpune istine, i pitanje je da li će se ikad saznati, a istina je onda preduslov da dođe do povjerenja.
Neću reći pomirenja jer je pomirenje individualni čin svakog pojedinca i ne može se nametnuti jedan zakon da nekog volite ako nećete, ali mi moramo maksimalno činiti napore da se ovo razriješi.
Ne moram biti u pravu ali, čini mi se, da smo razriješili i saznali istinu iz II svjetskog rata, da nam se druge stvari ne bi ponovile 90-tih godina.
Formirana je ova komisija od ... strane Savjeta ministara, na zahtjev prethodnog saziva ovog parlamenta i moram da kažem da sam tada bio jedini protiv osnivanja takve komisije jer znam i danas da se komisije od strane Parlamenta formiraju kad se neće ništa utvrditi.
Prvo, nadležnost ove komisije nije bila jasno definisana jer Savjet ministara nije ništa uradio.
Drugo, ta komisija koja je počela navodno nešto da radi nije imala nikakve ingerencije da naredi bilo kojoj entitetskoj ili kantonalnoj lokalnoj instituciji da im dostave sve relevantne podatke, koje oni imaju o ljudima koji su stradali.
Ono što je sigurno da su Srbi zainteresovani za sudbinu stradanja Srba ali, da budemo pragmatični i realni ljudi, nije moguće istraživati stradanje samo jednog naroda, pa smo rekli svih građana i svih naroda, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Sarajevu.
Rekao sam već kako je formirana ova komisija i vidimo danas da je to bila jedna akcija ili, ne znam, neki potezi neodgovornih ljudi, političara koji su u startu znali da ona neće polučiti nikakve rezultate, i to se upravo i desilo.
Ja moram da upoznam ovaj parlament radi geneze događaja šta se sve izdešavalo i zašto nije trebala uopšte ova komisija da bude formirana na takav način.
Kao ovlašteni predstavnik porodica iz reda srpskog naroda, koji su tražili svoje nestale u Sarajevu, i evo i dandanas niko ne zna tačan broj koliko se traži tih ljudi i nije ništa čudno što ne znamo koliko tražimo stradalih u toku rata kad danas ne znamo ništa.
Ne znamo ni koliko nas ima živih itd.
Dakle, 2004. godine, 20. februara, pokrenuo sam postupak pred Ustavnim sudom BiH, kao ovlašteni zastupnik porodica koje traže svoje nestale i dostavio 71 apelaciju, taj predmet dopunio, ali nije sad to sve u okviru ove komisije, ali da znate genezu.
Taj predmet je na Ustavnom sudu bio 27. maja na plenarnoj sjednici 2005. godine kad je Ustavni sud donio konačnu izvršnu i obavezujuću odluku kojom je obavezao Vladu Federacije da putem svoje Komisije za nestale, u roku od 30 dana, meni dostavi odgovore za lica za koja sam ja naveo da se traže kao nestali.
A lica pred Ustavnim sudom i apelacije mogu se podnijeti samo po prvoj poboćnoj liniji najbližeg srodstva, otac, majka, sin, brat, sestra i završeno. Ne može prijatelj i komšija.
Ali, da se vratim, dakle nisam htio da pravim i nemojte vi pogrešno da me shvatite, ni u primisli mi nije da pravim poređenje sa tim apelacijama, sa slučajem Srebrenice, ali je identičan bio što se tiče pravne stvari.
Govorim o pravnoj stvari, ne govorim o broju stradalih ljudi. Međutim, pošto imamo takav sud kakav imamo i sad, po mojim informacijama, 80 odluka Ustavnog suda stoji, koje niko ne sprovodi, a uostalom zašto bi, kad taj sud nema, nema zakona o radu tog suda, nego rade po nekim svojim pravilima i sve to pokazuje kakva smo mi zemlja. Sve to pokazuje šta se ovdje dešava, ali dobro.
Dakle, dobijem saglasnost visokog predstavnika, tada onog nesretnog Ešdauna, da će on uraditi i nametnuti komisiju za stradanje, ispitivanje stradanja Srba, i ja prihvatim da ispitujemo stradanje Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja, Roma, sve ko je stradao. Nema veze koje su nacije i kojem narodu pripadaju. I dokle smo došli? Došli smo dotle da više nije bitno da li postoji komisija, odluka Ustavnog suda, nego što porodice ne mogu više da odlažu u nedogled ovu agoniju. Ne znaju šta je sa njihovim stradalim. Ne zna se ništa. Zato ja mislim da je ovo bila prvo neozbiljna aktivnost prethodnog saziva Parlamenta koji nije shvatio, i ja želim da danas ne uđemo u novu zamku jer, ponavljam vam, parlamentarna komisija i ne znam Savjeta ministara formira se kad se ništa neće utvrditi. Ništa.
Druga stvar. Ta komisija, koja je formirana od strane Savjeta ministara, promijenjen joj je mandat. I danas tražim kao i do sada, mada nisam se slagao ni dao podršku o osnivanju te komisije, ispitivanje stradanja ljudi. Za jednu majku koja je izgubila tri sina u ratu, bez obzira iz kojeg je naroda, u njenoj tragediji su svi jasenovci i srebrenice, aušvici i ostalo, ali niko o tome ne vodi računa.
Evo završavam, gospodine predsjedavajući.
Dakle, ono što ja plediram, da mi prihvatimo informaciju Savjeta ministara i, evo ako je moguće, da se jasno naglasi mandat rada te nove komisije, koja bi bila formirana od novih ljudi, jer ovi nisu ništa polučili, pa im ne treba ni davati novu šansu, jer se nisu mogli dogovoriti oko njihovog poslovnika, a kamoli da krenu i ni za jedno jedino lice u Sarajevu nisu utvrdili da je ono nestalo i na koji način je nestalo. To je ključno.
Plediram, dakle da se prihvati Informacija Savjeta ministara, da se, ako treba formira i nova komisija, da pokušaju oni, ali sa novim ljudima i sa jasnim mandatom, i da ovaj parlament da im podršku da oni imaju ingerencije da svakoj nadležnoj instituciji RS i Federacije mogu naložiti od Ministarstva odbrane, policije i svih tamo gdje se dokumentacija nalazi da im dokumentaciju dostavi.
I drugo, zahtjev moj biće prijedlog zaključka da se ispoštuje odluka Ustavnog suda BiH, jer Ustavni sud je dužan da prati izvršenje svojih odluka u roku od godinu dana. Kad je bila 2005. godina?
Hvala lijepo.
- НАПОМЕНА: Неауторизовани текст -
Znači, otvaram raspravu o devetoj tačci dnevnog reda.
Ad. 9. Informacija Savjeta ministara o aktivnostima u vezi sa formiranjem i radom Komisije za ispitivanje istine o stradanju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine
MILORAD ŽIVKOVIĆ: Uvaženi poslanik Novaković je prošli put se javio. Hoćete da nastavite raspravu ili ćete se kasnije javiti?
Uvaženi poslanik Jovičić.
Izvolite.
SLAVKO SLAVUJ JOVIČIĆ:
Poštovani predsjedavajući, dame i gospodo, još dok sam bio u nevladinim organizacijama zalagao sam se i tražio da vlasti na nivou BiH razriješe ovu ratnu sudbinu koja je kamen spoticanja za sve druge aktivnosti u BiH. I, nažalost, nije bilo političke volje da ova država učini maksimalne napore, dakle da se razriješi ratna sudbina. Kad kažem ratna sudbina, da se prvo pronađu sve žrtve u svakom mjestu, u svakom selu, i tamo gdje su ljudi stratali.
Kad kažem ljudi, ne mislim naravno i ne pada mi naum nacionalnost, da ih bar tu dijelim jer, bez obzira kojem su narodu pripadali, ti ljudi su bili žrtve nesrećne ratne prošlosti i ratne kataklizme koja je ostavila nevjerovatne posljedice po ovu zemlju.
Ako se sjećate prošle godine, kad je bio Izvještaj Tužilaštva, tražio sam od tadašnjeg glavnog tužioca BiH da napravi strategiju koja ne bi duže trajala od pet godina, da se učine maksimalni napori i da se završe predmeti koji danas vidimo da su zagušili Sud BiH. Sve je to uzročno-posljedično povezano i oni izvršioci koji su vršili ratne zločine i sudbina ljudi i njihovih porodica, koji, evo 17 godina ili 16, zavisi u kojem dijelu se nešto događalo, tragaju za svojim najmilijim članovima porodica.
No, da se vratim na ovu tačku dnevnog reda. Dakle, ne želeći da pravim balans između počinjenih ratnih zločina na određenim područjima, nego sam se uvijek zalagao za balans u količini počinjene pravde, pravde za žrtve.
Nažalost, nijedan od tri ključna segmenta, da bi došlo do pomirenja naroda, nije ispunjen. Dakle, nema pravde za žrtve, a pravda je preduslov za istinu, dakle nema potpune istine, i pitanje je da li će se ikad saznati, a istina je onda preduslov da dođe do povjerenja.
Neću reći pomirenja jer je pomirenje individualni čin svakog pojedinca i ne može se nametnuti jedan zakon da nekog volite ako nećete, ali mi moramo maksimalno činiti napore da se ovo razriješi.
Ne moram biti u pravu ali, čini mi se, da smo razriješili i saznali istinu iz II svjetskog rata, da nam se druge stvari ne bi ponovile 90-tih godina.
Formirana je ova komisija od ... strane Savjeta ministara, na zahtjev prethodnog saziva ovog parlamenta i moram da kažem da sam tada bio jedini protiv osnivanja takve komisije jer znam i danas da se komisije od strane Parlamenta formiraju kad se neće ništa utvrditi.
Prvo, nadležnost ove komisije nije bila jasno definisana jer Savjet ministara nije ništa uradio.
Drugo, ta komisija koja je počela navodno nešto da radi nije imala nikakve ingerencije da naredi bilo kojoj entitetskoj ili kantonalnoj lokalnoj instituciji da im dostave sve relevantne podatke, koje oni imaju o ljudima koji su stradali.
Ono što je sigurno da su Srbi zainteresovani za sudbinu stradanja Srba ali, da budemo pragmatični i realni ljudi, nije moguće istraživati stradanje samo jednog naroda, pa smo rekli svih građana i svih naroda, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Sarajevu.
Rekao sam već kako je formirana ova komisija i vidimo danas da je to bila jedna akcija ili, ne znam, neki potezi neodgovornih ljudi, političara koji su u startu znali da ona neće polučiti nikakve rezultate, i to se upravo i desilo.
Ja moram da upoznam ovaj parlament radi geneze događaja šta se sve izdešavalo i zašto nije trebala uopšte ova komisija da bude formirana na takav način.
Kao ovlašteni predstavnik porodica iz reda srpskog naroda, koji su tražili svoje nestale u Sarajevu, i evo i dandanas niko ne zna tačan broj koliko se traži tih ljudi i nije ništa čudno što ne znamo koliko tražimo stradalih u toku rata kad danas ne znamo ništa.
Ne znamo ni koliko nas ima živih itd.
Dakle, 2004. godine, 20. februara, pokrenuo sam postupak pred Ustavnim sudom BiH, kao ovlašteni zastupnik porodica koje traže svoje nestale i dostavio 71 apelaciju, taj predmet dopunio, ali nije sad to sve u okviru ove komisije, ali da znate genezu.
Taj predmet je na Ustavnom sudu bio 27. maja na plenarnoj sjednici 2005. godine kad je Ustavni sud donio konačnu izvršnu i obavezujuću odluku kojom je obavezao Vladu Federacije da putem svoje Komisije za nestale, u roku od 30 dana, meni dostavi odgovore za lica za koja sam ja naveo da se traže kao nestali.
A lica pred Ustavnim sudom i apelacije mogu se podnijeti samo po prvoj poboćnoj liniji najbližeg srodstva, otac, majka, sin, brat, sestra i završeno. Ne može prijatelj i komšija.
Ali, da se vratim, dakle nisam htio da pravim i nemojte vi pogrešno da me shvatite, ni u primisli mi nije da pravim poređenje sa tim apelacijama, sa slučajem Srebrenice, ali je identičan bio što se tiče pravne stvari.
Govorim o pravnoj stvari, ne govorim o broju stradalih ljudi. Međutim, pošto imamo takav sud kakav imamo i sad, po mojim informacijama, 80 odluka Ustavnog suda stoji, koje niko ne sprovodi, a uostalom zašto bi, kad taj sud nema, nema zakona o radu tog suda, nego rade po nekim svojim pravilima i sve to pokazuje kakva smo mi zemlja. Sve to pokazuje šta se ovdje dešava, ali dobro.
Dakle, dobijem saglasnost visokog predstavnika, tada onog nesretnog Ešdauna, da će on uraditi i nametnuti komisiju za stradanje, ispitivanje stradanja Srba, i ja prihvatim da ispitujemo stradanje Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja, Roma, sve ko je stradao. Nema veze koje su nacije i kojem narodu pripadaju. I dokle smo došli? Došli smo dotle da više nije bitno da li postoji komisija, odluka Ustavnog suda, nego što porodice ne mogu više da odlažu u nedogled ovu agoniju. Ne znaju šta je sa njihovim stradalim. Ne zna se ništa. Zato ja mislim da je ovo bila prvo neozbiljna aktivnost prethodnog saziva Parlamenta koji nije shvatio, i ja želim da danas ne uđemo u novu zamku jer, ponavljam vam, parlamentarna komisija i ne znam Savjeta ministara formira se kad se ništa neće utvrditi. Ništa.
Druga stvar. Ta komisija, koja je formirana od strane Savjeta ministara, promijenjen joj je mandat. I danas tražim kao i do sada, mada nisam se slagao ni dao podršku o osnivanju te komisije, ispitivanje stradanja ljudi. Za jednu majku koja je izgubila tri sina u ratu, bez obzira iz kojeg je naroda, u njenoj tragediji su svi jasenovci i srebrenice, aušvici i ostalo, ali niko o tome ne vodi računa.
Evo završavam, gospodine predsjedavajući.
Dakle, ono što ja plediram, da mi prihvatimo informaciju Savjeta ministara i, evo ako je moguće, da se jasno naglasi mandat rada te nove komisije, koja bi bila formirana od novih ljudi, jer ovi nisu ništa polučili, pa im ne treba ni davati novu šansu, jer se nisu mogli dogovoriti oko njihovog poslovnika, a kamoli da krenu i ni za jedno jedino lice u Sarajevu nisu utvrdili da je ono nestalo i na koji način je nestalo. To je ključno.
Plediram, dakle da se prihvati Informacija Savjeta ministara, da se, ako treba formira i nova komisija, da pokušaju oni, ali sa novim ljudima i sa jasnim mandatom, i da ovaj parlament da im podršku da oni imaju ingerencije da svakoj nadležnoj instituciji RS i Federacije mogu naložiti od Ministarstva odbrane, policije i svih tamo gdje se dokumentacija nalazi da im dokumentaciju dostavi.
I drugo, zahtjev moj biće prijedlog zaključka da se ispoštuje odluka Ustavnog suda BiH, jer Ustavni sud je dužan da prati izvršenje svojih odluka u roku od godinu dana. Kad je bila 2005. godina?
Hvala lijepo.
