sa muslimanskom ratnom zastavom sa ljiljanima
na sopstvenom vratu!
Emir Hadžihafizbegović u otvorenom pismu /03.01.2015/ piše:
Bošnjak Džemaludin
Latić fašist, Bošnjak Mušan Topalović ratni zločinac, Bošnjačka
politička stranka SDA odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i
pokolj vlastitog naroda, Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački
ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci
pomeli tri tisuće Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske,
Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u
nesposobni, djeca iz miješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj
vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu,
Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa
Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena
umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’
vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod.
Ne foliramo
kad volimo
Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački
insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si
na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ
kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje kćerke, o
tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi
koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si
Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju
i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na
groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi
koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji
ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i
Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na
vrh civilizacijske piramide.
Ti, eto, imaš takve prvake kojih
treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i
da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada
nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila
nebi. E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem,
zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju
epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju
geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i
strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu
zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i
zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe
dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruše podijele sa
kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu
Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske
televizije.
Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se
ne uklapaš u nečiju sliku o islamu i što ne mogu od tebe napraviti
novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bit ćeš povaljen
u miru.
U tu svrhu uradit će sljedeće:
Pod jedan:
Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek
međunacionalnih sukoba.
Pod dva: Četverogodišnje orgijanje
barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o
Kazanima i Grabovici.
Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je
najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će on
lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su
Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o Srbima po zadatku,
itd.
Sve ovo gore napisano dragi moj Bošnjače zorno govori o
tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmeš vlastitu sudbinu u
svoje ruke. Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera
sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni
mazohizam. Jer biti ovako neargumentirano pljuvan zadnjih sto dana,
biti ovako devalviran i nakon rata opet ponižavan, a pri tome ne
reagirati znači biti Bošnjački idiot i, pošto dugo čekam da
umjesto mene reaguju moja Vlada, moja stranka, moje ratne starješine,
moji rasuti muhadžiri, moji skupštinski poslaniici, moji ministri,
a oni to ne čine, morao sam ovim pismom zaštititi sebe i svoju
Bošnjačku porodicu.
Ćafirolozi i domaći izdajnici
-
Moj babo, moja rahmetli mati, moj brat, moja žena, dvoje moje djece
i ja, nismo Bošnjaci iz priče bjelosvjetskih ćafirologa i domaćih
izdajnika. Šutnja kao punkturna tačka bošnjačkog intelektualca i
njegovog mentalnog sklopa razdire me gore od svake laži napisane o
nama. Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam. Vi, koji sakrivate
se iza nekakvog kvazisabura, teorije netalasanja, lažne
principijelnosti i već otrcanog, samo vama svojstvenog, merhameta,
počinjete odista da mi se gadite. J…. vas i vaše promocije
knjiga, okrugle stolove i etablirana kuloarska šupljiranjaa o
ugroženosti bošnjačkog bića.
Prevladajte jednom stogodišnje
strahove i stanite ispred ovog naroda! Stanite iza najčestitijih
duša dunjalučkih i pomozite im. To vam je farz i desi li se ovom
narodu ponovo nešto ružno, bićete gori krivci od Miloševića i
Tuđmana zajedno.
Potpisnik ovih redova duboko je svjestan
hipokrizije morala koja je zahvatila i razara jedan dio Bošnjačkog
tkiva, svjestan je mahalskog sindroma jednog dijela bošnjačke
vlasti, čje su krajnje konsekvence duhovno ništavilo. Znam dobro
kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci
SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne. Ali sve to
nije razlog da nam se podmeće kukavičije jaje i da nam na istu
deredžu stavljaju zločin, modernoj civilizaciji nepoznat, naspram,
istina je očiglednih manjkavostii u jednom dijelu koordiniranja
vojnog vrha i nadređenih jedinica u Armiji BiH. Ta prevarantska igra
balkanskog pokera gdje po redu hoće da nam potpišu istu odgovornost
za rat kao i našim dušmanima, mogla bi proći ako mi Bošnjaci,
hajvani, budemo opet šutjeli. Mi smo narod koji godinama živi pod
ucjenom.
Šestogodišnja klaustrofobija nas je
istraumatizirala da inferiornost i kompromis postaju naša konstanta,
naša stanja. Obračunajmo se već jednom sa stoljetnim šejtanom
koji nam kruži metabolizmom. Strahom od vlastitog mišljenja.
Pokidajmo u sebi genetske kodove iracionalne panike, šta će, na ono
što ćemo kazati, reći drugi.
Naš usud da se kao Bošnjaci
rađamo u ovim paranoidnim okruženjima validan je razlog da moramo
biti jaki i odvažni, a ne da dopuštamo da nam poslije džehennema i
dvjesta hiljada mrtve braće i sestara jedan političar drži ders o
sumnjivoj ratnoj ulozi šehera.
Ja više šutjeti ne mogu!
-
Drugi kako hoće, ali ja više šutjeti ne mogu. Hoću da mislim i
hoću da kažem ono što mislim. Mislim da je Pejanović izgubio
stečeno povjerenje. Mislim da je Mušan Topalović spočetka
agresije bio heroj ovog naroda i da je u neuračunljivom stanju
uradio neke stvari koje nije smio i koje su ga koštale života.
Mislim da nije uputno i dobro mrziti ljude poput Marka Vešovića,
ali i da je Džemaludin Latić jedan od najznačajnijih Bošnjaka
koji se rodio u zadnjih pedeset godina.
Mislim da su Slaviša
Šućur, Miro Lazović, Mladen Vojičić Tifa, Predrag Paja Pašić,
Perica Simonović, Mišo Božić (predsjednik SGV Tuzla) parametri
srpske čestitosti.
Mislim
da je moj predsjednik Alija Izetbegović najmoralniji čovjek
planete, ali i to da nije smio dozvoliti da se Drugi Kongres SDA
pretvori u farsu. Mislim da je Atif Dudaković najveći bosanski
gazija, a Emin Pivić i Hamdo Abdić najsvjetliji primjeri kako se
voli i brani domovina.
Mislim da dobar dio
bosanskohercegovačkih medija radi po nalogu stranih obavještajnih
službi i da bi bilo dobro Miljenka Jergovića vratiti u Bosnu.
Mislim da je Haris Silajdžić urnek Bošnjačke pameti i da je u
zadnjih nekoliko nastupa na bosanskim medijima definitivno sa sebe
skinuo hipoteku narcisoidnog i “tersli” političara. Mislim da bi
se na teritoriji Federacije morao donijeti zakon po kome bi svaki
privatnik bio dužan izdvajati određenu novčanu naknadu za jednog
demobilisanog borca bez zaposlenja. I nije uopće važno da li je ovo
što ja mislim tačno i da li je važno. Neka istinu i ozbiljnost
ovog teksta utvrdi neko drugi.
Borba se nastavlja
-
E, da meni ne bi opet za dvadeset godina klali familiju po
Srebrenici, protjerivali rođake iz Brčkog i Bosanskog Broda, slali
rodbinu iz banjalučkog bonluka da pere posteljinu po hotelskim
vešerajima države Illinois, a sve za rad njihovog pripadanja
Bošnjaštvu i Islamu, da mi se ne bi od mog lijepog naroda pravila
šprdnja i da mi pjani Englezi ne bi gazili zastavu, ja ću svoju
borbu nastaviti. Kakav će ishod biti ja ne znam, ali znam da ću
imati miran san jer ću ispunjavati makar obaveze prema Bogu i svom
narodu. Neka je stid onih koji mogu to isto, a neće.
