субота, 20. октобар 2012.

Најљепше српске пјесме, као и севдалинке написао је текстописац и композитор из Крагујевца Драгиша Недовић

Најљепше пјесме у бившој Југославији 
написао је текстописац и композитор 

Драгиша Недовић

Рођен је 20. jулa 1916. године 
у Крагујевцу, гдје је живио и радио 
све до своје смрти  31. jануара 1966. године.

Драгиша Недовић
----------------------------
Дуго година се мислило да је ово 
изворна народна пјесма, али није.

Milan Babic
Negde u daljini

Negde u daljini pogled mi se gubi
nekog u daljini moje srce ljubi
prolazi mi mladost i u ceznji vene
daleko si draga, daleko od mene

Ja ceznem i zudim za dalekim krajem
i za tvojim draga toplim zagrljajem
tebe srce zeli i o tebi sanja
tuzna mi je mladost bez tvog milovanja

Daleko si draga, daleko si mila
daljina je mnoga srca rastavila
dal' je verno tvoje, osecanje pravo
dal' ne gasne ljubav tihim zaboravom

---------------------------------------
Од мноштва пјесама Недовић је
написао и компоновао и ове:

"U lijepom starom gradu Višegradu",
"Tekla reka Lepenica",
"Krca, krca nova kola",
"Smederevo, grade od starina",
"Kome šumiš, oj Moravo",
"Negde u daljini pogled mi se gubi", 

"Na Moravi vodenica stara",
"Karanfil se na put sprema",
"Šumadijo rodni kraju",
"Kosio sam seno, dole kraj Morave",
"Grošnica", 

"Bašto moja, puna li si cveća",
"Siromah sam druže",
"Harmoniko moja, suzom nakvašena",
"Ajd' d' idemo Rado",
"Jesen prođe, ja se ne oženi'", 

"Jutros mi je ruža procvetala",
"Lepe li su nano, Gružanke devojke",
"Stani, stani Ibar vodo",
"Obraše se vinogradi", 

"Prođoh Bosnom, kroz gradove",
"Pluća su mi bolna",
"Stade se cveće rosom kititi",
"Ja posadih jednu ružu belu",
"Ja ne žalim oči svoje", 

"Ništa lepše od naše seljanke",
"Lepo ti je biti čobanica",
"Zasviraj mi, stara frulo",
"Pesma harmonici",
"Ako pitaš srce moje",
"Tanko, Tanko Tankosava",
"Vidiš majko ono gore selo",
"Dragobraćo", 

"Ima jedno selo Beloševac",
"Korićani (Sretoh Danu kraj vajata)",
"Teci teci hladna Jesenice",
"Tebi moja Šumadijo",
"Što da žalim mladost svoju"
i mnogo, mnogo drugih. 
---------------------------------------------

Ко је био Драгиша Недовић

Драгиша Недовић се родио 1916. године у Крагујевцу, од оца Андреје и мајке Гине. Детињство му  је било тешко и гладно, као многа детињства у Србији, па је он, још као шеснаестогодишњак, кренуо трбухом за крухом, са половном гитаром у рукама и лепим гласом као јединим извором прихода. 

Са старом гитаром, у својој 16. години напустио је родни град и отишао у Босну и Херцеговину да пише севдалинке ...
И тако се обрео се у Босни, где настају севдалинке за које сви мисле да су, како рекосмо, народне песме, поникле у анонимности колектива. Међу њима се нарочито истиче „У лијепом старом граду Вишеграду“, која је настала 1936. године под насловом „Јутрос рано слушам“. 

После рата, њоме се прославио Химзо Половина, који је, да би је „побошњачио“, избацио завршне стихове ове аутобиографске лирске повести (достојне наследнице Шантићеве „Емине“), о Недовићевој љубави према вишеградској муслиманској девојци, Кики. 

Стихови су гласили: „Устај, испрати ме, морам да путујем,/ у Србију идем, своме родном граду,/ за тобом ћу, Кико, вечно да тугујем,/ зашто сам те саму оставио младу“. 

После Босне, млади и материјално оскудни Недовић („Сиромах сам, друже“ је песма у којој он описује своје једино „богатство“ − „скршену гитару“) прелази у Далмацију, где настају његове „приморске“ песме, међу којима се нарочито истичу 

„Кад си била, мала Маре“ и „О, липа ти незнанко“. Ова потоња била је препев једног догађаја који се збио у предратном Сплиту – лепа Американка, на јадранском крстарењу, загледа се у Сплићанина и одведе га са собом. Недовић тада испева: „О липа ти незнанко/ из којег си града?/ А ча ћеш ти у Сплиту?/ Ча тражиш тамо врага?“ И дода, патриотски (чак локалпатриотски): „Ово је наше море,/ наши су момци из Сплита,/ а не за липу незнанку/ што белим светом лута“… 

Данас би Хрвати пре признали злочине из „Бљеска“ и „Олује“ него да то нису народне далматинске песме. Године 1962, Иван Деметар, директор хрватског Завода за заштиту малих ауторских дела, писао је београдском Заводу за заштиту ауторских права малих извођача, у циничном тону, тражећи од Недовића да докаже да су песме његове. Недовић је то урадио, и додао: „Као Србин живео сам некада тамо и компоновао много хрватских, то јест далматинских песама, и то ћу увек бити у стању да им докажем“.

По повратку у Србију, Недовић наставља с компоновањем. Године 1941, поведу га на стрељање у Крагујевцу, али неки Немац (вероватно фолксдојчер) га препозна, и, уместо да га убију, пошаљу га да робује у немачки град Дормаген, одакле се, нарушеног здравља, враћа у родни град, и установљава да су многе његове песме уништене. Ипак, не предаје се, него решава да још више ради. 
Са друговима оснива Удружење композитора и писаца песама са народним мотивима. 

Године 1950. разболи се од туберкулозе, која је у то време била неизлечива. Пише песму „Плућа су ми болна“ (пева је потресно Нада Мамула), али песма бива забрањена због изазивања самоубилачких склоности код ТБЦ болесника. 
Ипак, кад је пеницилин пронађен, Недовић се излечи. 

Био је ожењен, и отац двоје деце – Александра и Раде, којој је посветио песму „Ајд д’ идемо, Радо“. Рада је била певачки обдарена на оца. У међувремену, Недовић постепено губи вид, а његове песме, не марећи за ауторска права, сви поткрадају.

Власти су га, као и Шумадију коју је опевао, презирале: обичан КВ радник (Недовић је, пре рата, био уписао гимназију, али није имао пара да се школује па је завршио машинску школу), а компонује, резоновали су „културњаци“. Кад би га неко од „буџована“ питао: „Како живиш, друже Недовићу?“, одговарао је: „Како живе директори, ја живим као пас. 

Како живе пси, ја живим као директор“. Своју патњу носио је отмено и достојанствено. Поверио се само хартији, на којој стоји запис једне његове песме: „О мом животу мало когод знаде,/ да ли сам сретно проводио век./ Живео сам, друже, у великој беди,/ песма ми је била утеха и лек“. Умро је 1966. у родном граду. 

Тек однедавно, захваљујући напорима различитих људи (новинар Драган Алемпијевић је 1999. објавио фељтон о њему у „Гласу јавности“ ), сазнало се о његовом раду и чињеници да је аутор низа песама за које се мисли да су народне. Чак ни његов син Александар, који је имао свега дванаест година кад му је отац умро, није знао пуно о његовом стваралаштву, па су му се, после фељтона у „Гласу“, многи јављали с новим сведочењима. 

Од 2006. у Врњачкој Бањи организује се фестивал Драгиши Недовићу у част. Зна се да је славуј мала птица, сиромашног перја, али чији се глас ни са чим не може поредити, по лепоти и по слободи и по разноликости израза. Драгиша Недовић је био србски славуј.
--------------------------

NAJTUŽNIJA PJESMA JUGOSLAVIJE: 
Ljudi su se ubijali zbog nje, Tito ju je zabranio…

Nevjerovatna priča prati numeru “Pluća su mi bolna” koju je 1950. napisao Dragiša Nedović iz Kragujevca kada je saznao da boluje od tuberkoloze… Mnogi smatraju da je ovo najtužnija pjesma ikada snimljena kod nas, a svojevremeno ju je lično Josip Broz Tito zabranio ...

среда, 21. март 2012.

SRAMAN ODNOS PREMA NAJVAŽNIJIM MEĐUNARODNIM UGOVORIMA - Dejtonskom sporazumu još nema tragа


  
              Sarajevo 21. 03. 2012.
Za nestanak Dejtona i Cefte niko ne odgovara  
Kapitalne dokumente tretiraju kao čarape...
Se­di­šte MIP-a

Nestanak originala Cefta sporazuma, jednog od najvažnijih 
međunarodnih ugovora BiH, nema obeležja krivičnog dela! Iza ovog skandaloznog zaključka stoji Tužilaštvo BiH, koje je ovih dana o svom nalazu obavestilo i Parlament BiH.
To znači da nadležni u Ministarstvu inostranih poslova BiH, iz čije arhive je i nestao sporazum, koji je pune dve godine bio „zaturen" pre nego što je 2011. sasvim slučajno pronađen, i ubuduće mogu da „gube" najznačajnije dokumente bez straha od posledica. Tumačenje Tužilaštva BiH znači i da niko nikada neće odgovarati za nestanak originala Dejtonskog sporazuma, daleko najvažnijeg dokumenta zemlje koja je i nastala na osnovu ugovora, overenog od najvećih svetskih sila, Srbije, Hrvatske i BiH. Bruka u svetu naneta BiH zbog gubljenja najznačajnijih međunarodnih ugovora, po Tužilaštvu BiH praktično i ne postoji, jer je iz njihovog obaveštenja Parlamentu sasvim jasno da se priča o tome završava stavom da skandalozni nemar MIP-a nije nikakvo krivično delo.

Tužilaštvo, takođe, očigledno smatra da je tim zaključkom stavilo tačku na slučaj.
U šturom odgovoru tužilaštva Parlamentu BiH ne navodi se, međutim, da li je tužilaštvo uopšte sprovelo istragu o skandalu kojim je BiH osramoćena u svetu, pogotovo što je pre ugovora o bescarinskoj trgovini sa sedam zemalja regiona nestao Dejtonski sporazum.
Podsetimo, za nestanak sporazuma o Cefti saznalo se pred kraj 2009. godine. Tada je iz MIP-a stiglo lakonsko objašnjenje da ugovor ne može da bude dostavljen Parlamentu jer ga je neko izgubio!
Na svu sreću, ostale zemlje, u kojima se vodi računa o važnim međunarodnim ugovorima, sačuvale su svoj primerak originalnog ugovora, pa njegova primena nije bila dovedena u pitanje.
Poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Slavko Jovičić još pre tri godine Tužilaštvu BiH podneo je krivičnu prijavu protiv N. N. izvršioca zbog krađe vrednog dokumenta.
Zgranut objašnjenjem koje je ovih dana dobio od tužilaštva, pogotovo zbog njihove tvrdnje da u nestanku ovog ugovora nema krivičnog dela, Jovičić kaže da se u odgovoru tužilaštva ne navodi ni da li je uopšte sprovedena istraga, već samo objašnjenje da u nestanku ugovora nema obeležja krivičnog dela. S druge strane, Press RS je od Tužilaštva BiH umesto odgovora o tome da li je sprovedena istraga dobio objašnjenje da „nemaju nikakav komentar na ovaj slučaj".
- Pitam se kako napamet mogu da tvrde da tu nije počinjeno krivično delo! Iz ovakvog objašnjenja stičem utisak da bi neko mogao da ukrade celu zgradu MIP-a, a da neko zaključi da ni tu nije počinjeno krivično delo. Posle ovoga niko neće odgovarati za nestanak jednog od najvažnijih ugovora, koje je BiH ikada potpisala. Ali ako znamo da je doskorašnji ministar spoljnih poslova Sven Alkalaj, u čijem mandatu je i nestao ovaj dokument, ni od koga ometan uništavao brojna dokumenta pred odlazak iz kabineta, onda nije ni čudo što uopšte može da se desi da nestane i jedan ugovor. U suštini, ovo je samo svojevrsna repriza slučaja nestanka originalnog primerka Dejtonskog mirovnog sporazuma, što pokazuje u kakvoj zemlji živimo - ističe Jovičić.
-------------------------------------
Ana Trišić Babić: Niko nije odgovarao
Zamenik ministra spoljnih poslova Ana Trišić Babić kaže da je ugovor o Cefta pronađen sasvim slučajno. Ona ističe da je originalni primerak nađen u odelu za međunarodna pravna pitanja MIP-a i potvrđuje da niko od potencijalno odgovornih za nestanak nikada nije odgovarao.
- Ugovor je pronađen početkom prošle godine, kada je odjednom „vaskrsnuo" u dokumentaciji Odeljenja za međunarodnu pravnu saradnju. Dokument je pronađen pošto je posle nestanka Hrvatska, koja je depozitar ugovora, uputila zahtev da dobije jednu kopiju kako bi nadomestila zagubljenu. S druge strane, Dejtonski sporazum i dalje se vodi kao „nestao", jer mu nema ni traga ni glasa - podseća Trišić Babić.
------------------------------------- 
Direktor Centra za međunarodne odnose Miloš Šolaja kaže da sam gubitak originalnog primerka ugovora Cefta nije mogao da omete njegovu primenu, ali da najviše govori o stanju institucija u BiH. Prema njegovim rečima, ovakvim potezima vlasti BiH dodatno ruše kredibilitet države pred svetom.
- Sama primena ugovora ne može da bude dovedena u pitanje, jer je originalni primerak ugovora kod zemlje depozitara. Međutim, nestanak ugovora je vrlo ozbiljno političko pitanje, koje ukazuje na sveopšti nemar i neozbiljnost države. Ali ako znamo da ni posle toliko godina ne znamo ni gde je originalan primerak Dejtonskog sporazuma, odnosno da ova država nema ni originalni primerak vlastitog ustava, onda ne treba toliko ni da nas čudi što su zagubili i sporazum o stupanju u Cefta - smatra Šolaja.
Dragan Risojević

понедељак, 9. јануар 2012.

Данас, 09. 01. 2012. године, РЕПУБЛИКА СРПСКА СЛАВИ РОЂЕНДАН!

"Од своје мајке ко ће наћи бољу?!
А мајка ваша земља вам је ова;
Баците поглед по кршу и пољу,
Свуда су гробља ваших прадједова".


Алекса Шантић
----------------------------------------


уторак, 13. децембар 2011.

Oj Silose, Silose, šta se zbilo, zbilo se - RATNI ZLOČINI


Oj Silose, Silose, šta se zbilo, zbilo se
----------------------------------------------------

Zašto nova vlast u Federaciji, SDP-ova, Lagumdžijina, poreskim obveznicima trpa zločine počinjene pod SDA diktaturom?

Piše: Senad Avdić i Slobodna Bosna

Neko je, vladajuća većina u mojoj općini, Stari Grad Sarajevo, odlučio da iz budžeta za narednu godinu izdvoji sedamdeset hiljada maraka kao simboličan čin podrške advokatima koji brane uhapšene osumnjičene ratne zločince iz Hadžića. Navodno je Općina Ilidža za tu pravosudnu operaciju izdvojila čitavih sto hiljada maraka, Gradsko vijeće Sarajeva pedeset hiljada, a izdašan budžetski poklon tek se očekuje od Vlade Kantona Sarajevo. Zašto bi, zbog čega bi poreski obveznici Starog Grada plaćali sudsko-pravosudne nadnice advokatima nekih baraba iz Hadžića koji su van „svake razumne sumnje“ u logoru “Silos“- Tarčin držali zatočenike?

Kome je, čemu je služio taj zločinački provizorij, Silos u Hadžićima?

Čija je pamet u tom zatvoru četiri godine držala Slavka Jovičića Slavuja, recentnog državnog parlamentarca koji je odrapio tri-četiri teške godine logoraške torture u hadžićkom Silosu? Ko je iz vojnih, ili civilnih instanci osmislio taj uzaludni logor u Hadžićima? Hajdemo ovako: Slavku Jovičiću Slavuju svako jutro narede ti provincijski dušmani da zajaše konja kojeg je neko nacrtao na zidu! Kako Slavko krene, ubrzavaju ga nadležni istražitelji da se razlupa o zidne novine: zajaši na zidu nacrtanog konja; ne valja, ne valja i sto puta nije u redu.

Negdje u ratu upoznao sam ratnog načelnika Hadžića, jednog debelguzog besposličara, džamijskog fanatika, strukturiranog seoskog prevaranta Mustafu Dželilovića, šefa Ratnog predsjedništva općine Hadžići „u rasejanju“. Kad je bio u snazi, logističkoj milosti, Mustafa Muta Dželilović je u svakom od džepova imao po sto-dvjesto hiljada maraka. Jednom mu se, Dželiloviću, zalomilo da iz Zagreba do slobodnih teritorija dobaci neke zeznute prislušne uređaje - ovlastio ga šef svih hulja Hasan Čengić. Znate li ko je Hasan Čengić u globalnom poretku? Onaj što je dobio pare iz Kartuma u Sudanu od Osame bin Ladena pa ih proslijedio Osaminom nasljedniku Zavahiriju? Ima kreten, radi u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA), Bašić se preziva, koji je nekad kad mu se ćefnulo u Varešu silovao nezaštićenu Hrvaticu. Taj Bašić, ta mrcina, kojoj tek treba dokazati gnusni zločin, cijelu svoju priču, ako je uopće ima, mora objasniti na Sudu Bosne i Hercegovine. Koja je institucija nadležna da finansijski i logistički podrži čovjeka koji je osumnjičen za najteže zločine?

Ova vlast, najnovija i najdemokratskija, tom fenomenu pristupa selektivno, kako joj se ćefne. Nedavno je moj dobar drug, uticajni advokat Fahrija Karkin pravomoćno oslobodio Samira Bejtića, optuženog za klanja srpskih civila na Kazanima. Kazani su općina Stari Grad, dakle tamo gdje sam i ja prijavljen i, čudna mi čuda, nije me niko pitao da iz svojih poreskih obaveza plaćam apanažu Fahriji Karkinu i njegovom nedokazanom zločincu Samiru Bejtiću. Ismet Dahić, predratni policijski šef a ratni vojni načelnik, veli ovih dana da advokatima koji zastupaju osobe optužene za ratne zločine treba platiti sto hiljada maraka. Vjerovatno je cijena tržišno osmišljena, ali ko to treba platiti? Iz čijeg će se džepa te pare izvući?! Bio jednom jedan čovjek, policajac i „nadzorni organ“ u Hadžićima, umro je i ne bih duljio o teškom slučaju. Bio je komandir policije u Novom Sarajevu, kontrolirao hotel Bristol i ostale popratne objekte. Penzionisao se negdje pred rat i aktivirao u nekim podbjelašničkim, policijskim maglama. Negdje usred rata kazao sam gospodinu da ga je malo „ponijela pjesma“, da se patriotski dug ne dokazuje kroz volumen uhapšenih, zarobljenih četnika. Nije gospodin policajac imao priliku da se uvjeri u moje Nostradamus operacije. I, na šta smo na kraju spali? Na to da mi, poreski obveznici općine Stari Grad odvajamo od usta kako bi platili odbranu neodgovornih huligana koji su hapsili po Hadžićima.

Onaj čovjek sa početka teksta, Slavko Jovičić Slavuj, državni parlamentarac i skupštinski partybreaker, htio on to priznati ili ne htio, ispričao mi je tešku, turobnu šaljivdžijsku priču: Molio Slavko Harisa Silajdžića, nekim svojim vezama dobacio do njega dok je bio u logoru, da ga oslobode iz Silosa. Slavko molio, Haris obećao, ništa od toga nije se desilo. Pa, negdje iza rata sretnu se Slavko i Haris na Palama, i premijer Bosne i Hercegovine Silajdžić uljudno se ispriča Jovičiću: „Burazeru, četiri puta sam za tebe molio Aliju, da te puste iz zatvora i nisam uspio.“ A, dovitljivi prigradski parlamentarac Jovičić odgovorio Silajdžiću: „Dobro je da nisi pet puta molio, odležao bih u Silosu pet godina, za svaki put kad si ti molio ja sam 'odvalio' godinu u Silosu.“

Šta koga briga je li neko u Hadžićima počinio nepravilnosti ili ih nije počinio? Postoji pravosudni poredak, tužilac 'vamo, advokat tamo, pa nek se naguravaju do mile volje. Ako meni iz džepa neko uzima pare za nepodopštine koje su se „omakle“ nasilnicima iz Hadžića, to je javna, vrlo pljačkaška operacija koju ja ne želim logisticirati. Neku su moju poznanicu neki moji poznanici držali u priručnom pritvoru - pljačkali, silovali, usred Sarajeva, stravičan, užasan, grozan zločin. Nešto se od toga provuklo i kroz pravosudne spise. Eto, ih tamo! Samo nek se zakonski od mojih usta i usta milion poštenih ljudi ne odvaja deset, petnaest maraka u ime zaštite tih poganćera koji su radili mozgu neprihvatljive operacije u ime patriotizma. Kakve ja veze imam sa zločinima u Hadžićima, odnosno na rubnim dijelovima Hadžića?! Nikakve! Postoji li ikakav način da se mene dovede u vezu sa Mustafom Dželilovićem? Ne postoji! Bi li Mustafa Dželilović pišljivu marku dao da mene od nečega odbrani?! Ne bi. A, šta sam ja kriv i što su građani općine Stari Grad krivi da im se iz novčanika sistemski i strukturalno vade pare za odbranu osam kabadahija iz Hadžića? --------------------------------------------------------------------------------------
Objavljuje portal - POSKOK na linku: http://www.bljesak.info/web/article.aspx?a=55dc74fa-147c-4471-8955-4e858d1abb4f&c=a76d03e1-6e68-46ef-9626-00aa1c12c7ae

среда, 16. новембар 2011.

ПИШЕ: Славко Јовичић - Забранити вехабије



Останак муџахедина, вехабија и других исламских радикала у БиХ последица је непоштовања Дејтонског споразума, јер је два месеца по престанку рата у БиХ, који овај споразум обележава, требало да сви страни држављани напусте БиХ.

Уместо протеривања, они су добили држављанство БиХ и штитили радикалне идеје међу домаћим исламским становништвом. Ревизија и одузимање нелегално стечених држављанстава само је делимично успела.

Тај проблем покренуо сам као посланик још 2008. године и наредних година стално потенцирао, али се у томе није постигло много. Последица је резултат напад на америчку амбасаду. Као посланик у Парламентарној скупштини БиХ поднео сам кривичну пријаву против оних који су издавали нелегална држављанства, међутим, из Тужилаштва БиХ сам добио одговор да је то застарело.

Додуше, негде око 1.800 држављанстава је ипак одузето, али боравак тих људи оставио је у БиХ последице у виду такозване „беле Ал Каиде“, а то је управо случај са нападачем на амбасаду САД.

Суштина моје иницијативе, коју ћу за десетак дана да поднесем, јесте да се уз координацију Министарства за избеглице, правде и безбедности неутралишу вехабије у Маочи, месту крај Брчког. Несхватљиво је да увече после девет часова полицајац не сме да уђе у то село, као да је то нека екс-територија.

Тамо мора да се уведе ред, то легло тероризма и најцрњих идеја мора да се растури. Не знам да ли би их требало раселити или урадити нешто друго, али окупљању вехабија у Маочи мора се стати у крај, као и на осталим тачкама у БиХ где се организују. Потом ћемо кренути на џамију краља Фахда у Сарајеву, где им је матица за цели регион југоисточне Европе. У тај главни вехабијски центар не сме ући ни полиција, ни било ко из обавештајних служби БиХ. БиХ има све механизме да заведе ред.

Зашто се то онда не чини? Можда је договор у томе да у Сарајево после напада на амбасаду САД, дакле део америчке територије у БиХ, борави заменик помоћника америчке државне секретарке Хилари Клинтон. Дакле, нападнута је територија САД, а они се тиме баве са тог нивоа, и још тај човек изјављује да је тај напад изоловани случај. Какав изоловани случај, када су вехабије пре две године у Маочи одржале конгрес? Негде око 350 особа је идентификовано као потенцијална опасност за безбедност и оне су под контролом.

Нама који смо у Парламентарној комисији за надзор над радом обавештајно-безбедносне агенције позната су та имена.

Али индикативно је да адвокат терористе тврди да је он неурачунљив. Ако је то тако, па зашто није пуцао у бабу, него се из Маоче и Брчког запутио за Сарајево са две пушке и две бомбе? Неурачунљивост је једно, али овде је реч о нечем другом: он је кренуо са намером да постане шехид, да пуца и да буде убијен. То је човек задојен најрадикалнијим исламом, припадник „беле Ал каиде“.

На ванредној седници Комисије, коју смо имали у суботу, тражили смо пуну информацију о свему, да се утврди ко је с ким имао контакте и ко је подстакао тероризам у центру Сарајева. Да је ово нормална земља, као што није, најпре би Бошњацима било у интересу да се реше таквих. Очекујем да после подношења иницијативе надлежни формирају тим и да се ти проблеми реше.

Оно чему се лично надам и што сматрам достижним циљем јесте да се вехабијски покрет у БиХ забрани и да се пресеку њихови канали финансирања. Јер, када остану без пара, неће моћи остати овде. Само у једној полицијској акцији код вехабије је у џепу пронађено 47.000 евра. Откуда му те паре када нема посао и ништа не ради, а није никаква тајна да тај новац долази из исламских земаља.

Аутор је посланик у Парламентарној скупштини БиХ
----------------------------------------------------